U svakoj areni projicira se drugačija verzija iste drame, prilagođena prvenstveno domaćoj publici i političkim razmatranjima uključenih aktera.
U Iranu su pregovori premješteni iz Istanbula u Muscat u Sultanatu Oman, uz promjenu posrednika i formalno uokvirene kao neizravni pregovori. Međutim, u praksi su se i dalje održavali javni sastanci i rukovanja između predstavnika američke i iranske delegacije – simbolične geste, ali ne i beznačajne.
Dan nakon prvog kruga pregovora, iranski ministar vanjskih poslova pojavio se na konferenciji Al Jazeere u Dohi, zajedno s visokim dužnosnicima Katara i Turske. Rasprava se oštro usredotočila na Izrael i borbe u Gazi, dok su se uglavnom ignorirali – barem u javnosti – nasilni događaji koji su prethodili razgovorima unutar samog Irana. Što se tiče pregovora s Washingtonom, ministar je naglasio da je uspostavljen „dobar okvir“, ponovivši da „nulto obogaćivanje“ nije na stolu, kao ni iranski program balističkih raketa.
– U Sjedinjenim Državama, predsjednik Donald Trump predstavio je drugačiju sliku. Opisao je razgovore kao pozitivne, naglasio da Sjedinjene Države „imaju vremena“ i primijetio da se dijelovi američkih pomorskih i zračnih snaga još uvijek kreću u regiju – dvostruka poruka diplomatske otvorenosti uparena s implicitnim pritiskom. Istodobno, Washington je pooštrio sankcije subjektima koji trguju s Iranom, s neizravnim fokusom na Kinu, i najavio obnovu strateških razgovora s Rusijom o pitanjima balističkih projektila – još jedan pokazatelj određenog otopljavanja u odnosima između dviju velikih sila.
– U Izraelu je, nasuprot tome, dominantna tendencija bila traženje znakova sloma. Promjena mjesta održavanja pregovora protumačena je kao neuspjeh; odlazak američke delegacije iz hotela u Muscatu u petak prikazan je kao prekid, unatoč tome što su razgovori definirani kao neizravni; a odluku premijera Benjamina Netanyahua da pomakne svoj posjet Washingtonu neki su komentatori i dijelovi javnosti doživjeli kao skretanje s teme prije mogućeg vojnog udara. Službeno objašnjenje, međutim, bilo je izravnije: pokušaj da se osigura da se interesi Izraela riješe u okviru pregovora.
Ipak, ako se filtrira buka i političke poruke uglavnom namijenjene domaćoj potrošnji, počinju se pojavljivati jasnije konture bitnih pitanja koja su u pitanju.
Iz izraelske perspektive, svaki održivi sporazum između SAD-a i Irana ne bi trebao riješiti jedno pitanje, već četiri međusobno povezana:
– Ograničenja obogaćivanja uranija.
-Sudbina već obogaćenog urana.
– Iranski program balističkih raketa
– Iranske posredničke aktivnosti i terorizam putem milicija u Jemenu, Iraku, Siriji i Libanonu.
Što se tiče obogaćivanja, kompromis se možda oblikuje. Dok Teheran inzistira na tome da se o “nultom obogaćivanju” ne može pregovarati, dogovoreni limit – potencijalno oko 20 posto – mogao bi poslužiti kao tehnička osnova za privremeni ili fazni sporazum.
Što se tiče urana koji je već obogaćen na više razine, jedno moguće rješenje uključivalo bi njegovo uklanjanje iz Irana, na primjer u Rusiju, pod strogim međunarodnim nadzorom. Takav korak smanjio bi neposredni rizik od nuklearnog proboja, a da se od Irana ne zahtijeva da napusti svoju ključnu poziciju.
Problem balističkih raketa daleko je složeniji. U nedostatku modernog ratnog zrakoplovstva i naprednih sustava protuzračne obrane, iranski raketni arsenal služi kao primarno strateško sredstvo odvraćanja. Svaki pokušaj značajnog jednostranog ograničavanja ove sposobnosti vjerojatno će naići na zahtjeve za regionalnim uravnoteženjem – potencijalno uključujući i tvrdnje o izraelskoj zračnoj nadmoći.
Zato bi mogao biti potreban drugačiji okvir: ne izravno ukidanje kapaciteta, već regionalni sporazum o nenapadanju potkrijepljen jamstvima velikih sila. U takvom modelu, Kina i Rusija preuzele bi odgovornost za obuzdavanje Irana, dok bi Sjedinjene Države pružile jamstva da će se Izrael suzdržati od vojne akcije sve dok se sporazum poštuje.
Sličan pristup primijenio bi se na iranske posredničke mreže, gdje bi napredak također ovisio o provedivim mehanizmima praćenja i provedbe koje podržavaju velike sile.
U konačnici, trajnost bilo kojeg sporazuma ovisit će ne samo o iranskom poštivanju sporazuma, već i o sposobnosti velikih sila da pokažu disciplinu, dosljednost i vjerodostojnost u njegovom provođenju.
U tom kontekstu postaje jasnije zašto je koordinacija između Washingtona i Jeruzalema postala toliko ključna u ovoj fazi pregovora, prenosi TimesofIsrael.
