U Bosni i Hercegovini često se govori o odlasku mladih i obrazovanih ljudi, o deficitu stručnjaka i potrebi za znanjem. Ipak, stvarnost nerijetko demantuje te narative. Jedna od onih koja danas svjedoči toj kontradikciji je Amila Dudo Alić, doktorica historije države i prava, osoba s invaliditetom stopostotnog stepena, koja se, uprkos najvišem akademskom zvanju, nalazi na birou za zapošljavanje.
Sva tri ciklusa studija Amila je završila na Pravnom fakultetu Univerziteta u Travniku. Doktorsku disertaciju odbranila je prije dva mjeseca, čime je stekla zvanje doktorice nauka iz oblasti historije države i prava i postala jedna od svega pet poslijeratnih doktora ove katedre u Bosni i Hercegovini. Riječ je o izuzetno rijetkom i vrijednom akademskom profilu, koji se u pravilu teško pronalazi i još teže gradi.
Govoreći o svom obrazovanju, Amila ističe da je akademski put za nju bio izvor snage, a ne prepreka,piše Depo.
– Svoje školovanje doživljavala sam kao lično i profesionalno osnaživanje. Bila sam zadovoljna kako vlastitim znanjem, tako i profesorima i osobljem Pravnog fakulteta Univerziteta u Travniku, gdje sam završila sva tri ciklusa studija – kaže ona.
Zanimljivo je da, kako navodi, tokom studiranja gotovo da nije imala ozbiljnijih prepreka vezanih za invaliditet.
– Što se školovanja tiče, nisam imala prepreka. Prepreke su došle kasnije, prilikom zapošljavanja – iskreno dodaje.
Veliku ulogu u njenom obrazovnom putu imao je Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, koji je kroz programe profesionalne rehabilitacije finansijski podržao njeno školovanje.
– Za Fond sam čula prije šest godina i na toj podršci sam neizmjerno zahvalna. Fond je od ogromne koristi osobama s invaliditetom i iskreno mislim da su jedni od rijetkih koji zaista imaju sluha za nas – naglašava Amila.
Ta podrška, kako kaže, nije bila samo materijalna.
– Najviše mi je značilo to što sam imala osjećaj da neko vjeruje u moj potencijal i da moj trud ima smisla. To vam daje snagu da nastavite, čak i kada je teško – ističe.
Međutim, završetkom akademskog puta započinje nova faza, ona koja se pokazala znatno izazovnijom. Danas se Amila nalazi na evidenciji biroa za zapošljavanje, suočena s kontinuiranim odbijenicama.
– Trenutno sam na birou. Aktivno tražim posao, ali dobijam uglavnom odbijenice. To je, iskreno, najteži dio mog puta – kaže bez gorčine, ali svjesna neizvjesnosti koja prati potragu za zaposlenjem.
Njena uža oblast, historija države i prava, od izuzetnog je značaja za razumijevanje razvoja pravnih sistema, institucija i društvenih odnosa. Ipak, znanje i stručnost često ostaju u sjeni predrasuda.
– Invaliditet, nažalost, često zasjeni sve ono što osoba zna i može. Kao da se prvo gleda ono što nedostaje, a tek onda ono što nudite – pojašnjava.
Amila ističe da ne traži privilegije, niti poseban tretman. Njena očekivanja su jednostavna.
– Meni bi trenutno najviše značilo da dobijem posao na neodređeno. Važno mi je da riješim svoj status, da radim, da budem aktivna i korisna – kaže.
Uprkos svemu, nije izgubila vjeru u smisao obrazovanja i ličnog truda.
– Postati doktorica nauka, uprkos invaliditetu, za mene znači potvrdu da invaliditet ne definiše granice znanja i uspjeha. To je moja lična pobjeda, ali i poruka drugima da ne odustaju – ističe.
I dok je njen lični uspjeh neupitan, šira slika otvara pitanje koliko društvo zna prepoznati i iskoristiti takav potencijal.
Njena priča je priča o neiskorištenom potencijalu, o sistemu koji zna podržati obrazovanje, ali često zakaže onda kada znanje treba pretočiti u rad i doprinos zajednici.
– Ja sam spremna učiti, raditi i prilagođavati se. Samo mi je potrebna prilika – naglašava.
Zato je važno da svi zajedno, kao društvo zapitamo, prepoznajemo li znanje kada nam je dostupno i imamo li hrabrosti dati šansu onima koji su je svojim radom već zaslužili?
Njena priča ostaje svjedočanstvo da znanje postoji, ali i da prostor za njegovu primjenu još uvijek nije jednak za sve. Zašto? Zapitajmo se.
