Ako ti uvjeti ostanu nepromijenjeni i ne postoji odgovornost, postoji svaki razlog vjerovati da će se nasilje vratiti, možda čak i gore, posebno ako se nikada u potpunosti ne zaustavi.
Upravo to vidimo u slučaju Gaze. Zahtijevanje odgovornosti od izraelskih čelnika nije samo stvar prošlosti, već i jedini način da se ospori sustav osmišljen za ponavljanje takvog nasilja, piše Juli Novak , izvršni direktor izraelske organizacije za ljudska prava B’Tselem, u kolumni za Guardian.
Neka čudna vrsta smirenosti zavladala je Izraelom u tjednima otkako je proglašeno primirje u Gazi. Sirene su prestale. Taoci koji su preživjeli napad 7. listopada i proveli gotovo dvije godine u zatočeništvu vratili su se kući.
Ali ovaj mir – koji nije proširen na Gazu, gdje je više od 200 civila ubijeno od navodnog stupanja na snagu primirja – izgrađen je oko nejasnog plana Donalda Trumpa koji ne rješava temeljne uzroke nasilja i samo je iluzija.
Ništa se nije promijenilo u nasilnom političkom sustavu u kojem žive Palestinci i Izraelci. Mehanizam koji stoji iza nasilja ostaje netaknut. Logika dominacije i dalje vlada.
Gotovo dvije godine Izrael u Gazi vodi kampanju koja odgovara najjasnijoj definiciji genocida – sustavnog, često otvoreno deklariranog pokušaja uništenja skupine ljudi, Palestinaca u Gazi, ubijanjem, izgladnjivanjem, prisilnim raseljavanjem i uništavanjem životnih uvjeta.
Genocid ovdje nije metafora. To je jedini prikladan izraz.
Naša organizacija, B’Celem, objavila je prošlog srpnja izvješće pod nazivom “Naš genocid”. Odabrali smo ovo ime jer nismo promatrači, već dio ove strašne priče.
Izraelski i palestinski istraživači, istražitelji i terenski radnici zajedno su radili na dokumentiranju događaja u Gazi, na Zapadnoj obali i unutar Izraela.
Naš zaključak potvrđuje ono što Palestinci i međunarodni stručnjaci već dugo govore: ovo je genocid – izravan napad na stanovništvo s ciljem uništenja skupine.
Palestinci u Gazi su bombardirani, zatim prisilno raseljeni, a potom namjerno izgladnjeni. Ubijeno je preko 68 000 ljudi, od kojih trećina djece i žena.
Taj broj mogao bi biti puno veći, s desecima tisuća koji se još uvijek vode kao nestali. Stotine tisuća je ozlijeđeno. Bolnice i novinari su sustavno bili meta napada.
Djeca živa zakopana pod ruševinama. Čitave obiteljske linije izbrisane. Infrastruktura uništena. Izraelski dužnosnici otvoreno su izjavili koji je cilj – uništiti Gazu i učiniti je nenastanjivom.
Prema definiciji udžbenika, ovo je genocid: namjerno ciljanje ljudi ne zbog toga što su kao pojedinci, već zato što su članovi skupine označene za uništenje.
Podrijetlo ovog genocida nije započelo 7. listopada 2023., niti je završilo sporazumom o prekidu vatre. Njegovi korijeni leže u desetljećima izraelske vojne vladavine nad Palestincima, apartheida, nekažnjivosti i dehumanizacije, vođene sustavom izgrađenim kako bi se osigurala židovska nadmoć nad cijelom zemljom.
To ne znači da je ovaj genocid bio neizbježan. Svaki genocid ovisi o uvjetima koji ga omogućuju i o događajima koji ga vode.
Napad 7. listopada bio je užasan za svakog Izraelca, uključujući i mene. Omogućio je izraelskom sustavu da započne veliko, koordinirano uništavanje palestinskog života u Gazi, pod zastavom samoobrane.
Ovo je bio samo nastavak više od pola stoljeća vojne okupacije, 15 godina opsade i blokade te ponovljenih vojnih kampanja u kojima su ubijene tisuće Palestinaca.
Međunarodna zajednica, posebno SAD i druge zapadne vlade, dopustile su da se sve ovo dogodi. Ovako izgleda genocid u 21. stoljeću, ne samo po razmjerima ili metodama, već i po tome kako je normaliziran.
Kako vlade i vođe, posebno u SAD-u i Europi, gledaju uništavanje i ništa ne govore. Ili još gore, podržavaju ga i omogućuju.
No unatoč izraelskoj propagandi, ljudi u SAD-u i diljem svijeta prepoznali su što se događa. Raste građanski pokret, ne samo protiv genocida, već i protiv sustava koji ga omogućuje.
Taj sustav mora se nazvati režimom nasilne kontrole nad milijunima označenima kao inferiorni.
Apartheidski režim, predvođen rasističkom izraelskom vladom, osnažuje doseljeničke milicije da teroriziraju zajednice na Zapadnoj obali, vodi logore za mučenje u kojima se tisuće Palestinaca drže bez suđenja i svakodnevno čini ratne zločine.
Primamljivo je, posebno za Izraelce, vjerovati da je najgore prošlo. Ali u Gazi genocid se nastavlja amputiranim udovima, neliječenim traumama, raširenom glađu – Izrael i dalje blokira dotok hrane i druge humanitarne pomoći – i gubitkom generacija.
Cijena normalizacije ovog genocida neće pasti samo na Palestince.
Njegove globalne implikacije upravo su razlog zašto je međunarodna zajednica, nakon Drugog svjetskog rata, stvorila pravni okvir kako bi spriječila ponavljanje zločina poput genocida.
Kad se jednoj naciji dopusti da nekažnjeno uništi drugu, to šalje poruku budućim vladama: i vi to možete učiniti – i proći nekažnjeno.
Ne smijemo skrenuti pogled. Ne možemo ići dalje. Oni koji žele biti uz nas, svi mi, narod ove zemlje, moramo djelovati kako bismo zaustavili ovaj nasilni, rasistički, sve više fašistički režim i pozvali njegove vođe na odgovornost. To je jedini način da zaštitimo i palestinske i izraelske živote.
Odgovornost je nužna – ne zbog osvete, već zato što nema obračuna bez odgovornosti. Genocid se ne smije normalizirati. I sustav koji ga provodi ne smije proći nekažnjeno.
