Nakon ubistva Elme Godinjak javnost s pravom postavlja pitanje da li je sistem po ko zna koji put zakazao. Odgovor, prema riječima Nedžada Korajlića koji je rukovodilac Studija sigurnosti Visoke škole “Centar za poslovne studij” (CEPS) Kiseljak, u najvećem broju slučajeva ne radi se o izolovanom propustu, već o kumulaciji institucionalnih slabosti koje u kritičnom trenutku dovode do tragičnog ishoda.
Gdje sistem griješi?
Kako je kazao za “Avaz” analiza ovakvih slučajeva kroz prizmu kriminalistike i sigurnosnih studija pokazuje tri ključne tačke pucanja sistema.
– Prva je procjena rizika. Nasilje u porodici se još uvijek prečesto tretira kao „porodični problem“, a ne kao ozbiljna sigurnosna prijetnja. Druga tačka je nedovoljna koordinacija institucija. Policija, tužilaštvo, sudovi i centri za socijalni rad često djeluju bez potpune i pravovremene razmjene informacija. Treća tačka jeste provođenje izrečenih mjera – kazao je Korajlić.
On je istakao da mjere poput zabrane prilaska formalno postoje, ali bez aktivnog nadzora one se svode na administrativnu odluku bez stvarne zaštite.
Paradoks oružja
Posebno zabrinjava situacija u kojoj osoba sa izrečenom mjerom zabrane prilaska ima pristup oružju. To ukazuje na ozbiljan nedostatak u sistemu provjere i razmjene podataka, mišljenja je Korajlić,piše Avaz
– Zabrana prilaska je važna mjera, ali sama po sebi nije dovoljna jer se oslanja na pretpostavku da će je nasilnik poštovati. Najopasniji trenutak je faza razdvajanja kada žrtva pokušava izaći iz nasilnog odnosa – istakao je.
Koje mjere mogu dati rezultate?
– Elektronski nadzor omogućava praćenje kretanja nasilnika i brzu reakciju. Kaznena politika mora biti brza i dosljedna. Baze podataka moraju biti funkcionalne između institucija. Rana procjena rizika je ključ prevencije – objašnjava Korajlić.
Za kraj je poručio da pravni okvir postoji, ali je ključ u njegovoj dosljednoj primjeni, jer femicid nije iznenadan događaj, već posljednja faza kontinuiranog nasilja koje je imalo jasne znakove upozorenja
