Međutim, iako je riječ o vrlo čestom stanju, uzroci PCOS-a i dalje nisu do kraja razjašnjeni. Posebno često se postavlja pitanje – je li PCOS nasljedan?
Nasljedna komponenta: šta znamo?
Sve više istraživanja ukazuje na to da PCOS ima snažnu genetsku osnovu. Iako ne postoji jedan “PCOS gen”, identificirano je više stotina gena koji mogu igrati ulogu – najčešće su povezani s regulacijom hormona, osjetljivošću na inzulin, upalnim procesima i metabolizmom.
Neka istraživanja pokazuju da:
25 do 30 % žena s PCOS-om ima bliskog srodnika (majku ili sestru) s istom dijagnozom.
PCOS se može nasljeđivati autosomno dominantno, što znači da je dovoljan jedan gen s mutacijom da bi se razvili simptomi.
Visok nivo androgena (muških hormona) u žena često se viđa i kod ženskih članica porodice koje nemaju formalno dijagnosticiran PCOS.
Genetska predispozicija nije jedini faktor
Pored nasljeđa, okolišni faktori imaju ključnu ulogu u tome hoće li se PCOS zaista razviti i kako će se manifestirati. To uključuje:
pretilost u djetinjstvu ili naglo debljanje u pubertetu,
stres, loš san i manjak fizičke aktivnosti,
prehranu bogatu šećerima i rafiniranim ugljikohidratima,
izloženost endokrinim disruptorima (npr. BPA iz plastike),
ranu pojavu puberteta.
Zanimljivo je da neke žene s genetskom predispozicijom nikada ne razviju simptome – što potvrđuje da je kombinacija gena i faktora okoline presudna,pišu Vijesti
Može li se PCOS izliječiti?
Iako PCOS nije izlječiv, može se vrlo uspješno kontrolirati. Liječenje se temelji na kombinaciji:
Hormonalne terapije – pilule, flasteri, spirale za regulaciju ciklusa i akni
Metformin – pomaže kod inzulinske rezistencije
Lijekova za stimulaciju ovulacije (kod želje za trudnoćom)
Promjena načina života – pravilna prehrana, redovno kretanje i mršavljenje (čak 5–10 % manje kilograma može vratiti redovite ovulacije)
Genetika nije sudbina
PCOS se može “naslijediti”, ali to ne znači da je neizbježan niti da ne može biti kontroliran. U pitanju je kompleksan poremećaj u kojem se prepliću geni i svakodnevne navike.
Rano prepoznavanje simptoma, stručna dijagnoza i pravovremena intervencija ključni su za očuvanje zdravlja, plodnosti i kvalitete života žena s ovim sindromom.
