U ruskom političkom žargonu, on je “sigurna ruka”, figura koju Putin šalje kada je potrebno spojiti povijest, propagandu, diplomaciju i politički pritisak u jedan paket. Danas je Medinski ključni čovjek ruskog predsjednika za pregovore s Kijevom , ali i za širok raspon “posebnih zadataka” – od pisanja udžbenika do osmišljavanja narativa koji opravdavaju rat.
Ukrajinac rođenjem, “putinist” po uvjerenju
Paradoksalno, glavni pregovarač Moskve s Ukrajinom rođen je u Ukrajini , 1970. godine u Smiljansku, u tadašnjoj Ukrajinskoj SSR.
Obitelj se kasnije preselila, a Medinski se pojavio kao “novi Rus”, obrazovan, ambiciozan, savršeno prilagođen postsovjetskom kaosu 1990-ih. Diplomirao je na elitnom MGIMO-u, institutu za međunarodne odnose koji je rasadnik ruskih diplomata i obavještajnih časnika.
Početkom 90-ih radi u privatnom sektoru, u marketingu i PR-u, u vremenu kad se granica između biznisa, politike i sigurnosnih službi briše brže nego ikad. Vrlo brzo ulazi u politiku – prvo kao konsultant i strateg, a potom i kao zastupnik vladajuće Jedinstvene Rusije u Dumi. Kremlj u njemu prepoznaje nešto što obožava – kombinaciju lojalnosti, ideološke tvrdoće i sposobnosti da kompleksne priče “prodaje” masama.
Svoj prvi važniji potpis u državnoj hijerarhiji dobio je 2012. godine, kada ga je Putin imenovao ministrom kulture . Tada je postalo jasno da kultura za Kremlj više nije mekani sektor, već poligon za ideološko ratovanje – i unutar zemlje i u inozemstvu.
Medinski agresivno promiče ultra-domoljubivu verziju ruske povijesti, financira “ispravne” filmove, potiče projekte o slavnim pobjedama i napada sve što smatra “antiruskom” umjetnošću.
Istovremeno, preuzima ključne pozicije u takozvanom povijesno-ideološkom aparatu: vodi Rusko vojno-povijesno udruženje i Savez pisaca Rusije, čime praktički kontrolira dio filmske industrije, muzeja i povijesnih narativa. U jednom trenutku otvoreno naziva Putina “apsolutnim genijem moderne realpolitike” – rečenica koja mu trajno osigurava ugled u Kremlju kao čovjeka “bez rezerve”.
Kada 2020. formalno napusti ministarsku stolicu, ne napušta pozornicu – samo odlazi iza kulisa. Postaje savjetnik predsjednika , ideolog, urednik, pa čak i, kako pišu zapadni mediji, svojevrsni “ghostwriter” za Putinove povijesne tekstove i govore. Tamo, daleko od kamera, Medinski je već čovjek za posebne zadatke : od revizije udžbenika povijesti do stvaranja koncepta “ideologije budućnosti” za Rusiju.
Pregovarač iz Istanbula: Putinov čovjek za Ukrajinu
Prava eksplozija globalne vidljivosti događa se 2022. godine, kada Rusija pokreće invaziju na Ukrajinu . Dok svijet raspravlja o tenkovima, sankcijama i fronti, Putin donosi tihu, ali simbolično brutalnu odluku: ne šalje ministra vanjskih poslova Lavrova , niti profesionalnog diplomata, da vodi pregovaračku delegaciju s Ukrajinom, već Vladimira Medinskog. U Bjelorusiji, a zatim i u Istanbulu, Medinski sjedi za stolom s ukrajinskom stranom kao lice ruske volje, ali i kao glas koji artikulira ideološko opravdanje rata. Pod njegovim vodstvom, istanbulski pregovori bave se ključnim pitanjima: neutralnim statusom Ukrajine, zabranom ulaska u NATO, statusom Krima, položajem ruskog jezika i ograničenjima ukrajinske vojske.
Ti pregovori propadaju, ali za Kremlj, Medinski izlazi jači – kao čovjek koji je “iskusio” pregovaračko polje i pokazao da može izdržati međunarodni pritisak bez odstupanja od ruske linije. Godinama kasnije, vraća se na scenu kao ključni pregovarač na novim rundama mirovnih pregovora u Istanbulu , gdje ga strani mediji otvoreno nazivaju “Putinovim glavnim pregovaračem”.
Medinski ne skriva svoje mišljenje o tim procesima. U intervjuima kaže da su uvjeti koje je Rusija ponudila 2022. bili “blaži” od kasnijih, uz poruku da je Ukrajina, pod utjecajem Zapada, “propustila svoju priliku”. To se savršeno uklapa u narativ Kremlja: Rusija navodno “traži mir”, dok Kijev i Zapad guraju rat do kraja.
Međutim, Medinski nije samo pregovarač. On je jedan od arhitekata ideologije “Ruskog svijeta” – koncepta koji tvrdi da svi Rusi i rusofoni, bez obzira na granice, pripadaju jednom povijesnom i kulturnom entitetu kojim bi trebala dominirati Moskva . Ovaj koncept služi kao intelektualno pokriće za agresiju protiv susjednih država, posebno Ukrajine.
Godinama je nadgledao pisanje školskih udžbenika i nastavnih planova, posebno iz povijesti, ali također održava strogu kontrolu nad načinom na koji djeca u Rusiji uče o prošlosti , sadašnjosti i odnosima s Ukrajinom . Ukrajinske vlasti formalno su ga optužile za podrivanje teritorijalnog integriteta i opravdavanje agresije.
Njegovi udžbenici i tekstovi brutalno relativiziraju sovjetske zločine, napuhuju mitove o ruskoj “povijesnoj misiji” i stvaraju sliku Ukrajine kao neprirodne, umjetne države.
Vrhunac dolazi kada otvoreno tvrdi da je Rusija morala napasti Ukrajinu jer je Kijev navodno “pripremao ofenzivu na Donbas” i kada je masakr u Buči insceniran, tj. namjerno aranžiran, lažan, čin obmane, događaj da bi se nekoga prevarilo, zavelo. Tu završava uloga “profesora povijesti”, a počinje uloga ratnog ideologa.
Nije bez “putera na glavi”
Medinski nije “sterilni” tehnokrat, bio je upleten u brojne skandale . Jedan od najpoznatijih vezan je uz njegovu akademsku karijeru . Neki ruski i strani akademici optužuju ga da je njegova doktorska disertacija iz povijesti puna znanstvenih nedostataka , ideoloških konstrukcija, pa čak i plagijata . Unatoč kritikama i pokušajima da mu se oduzme titula, sustav ga štiti – što jasno pokazuje koliko je politički važan.
Zapadni mediji ga sve češće opisuju kao Putinova “ghostwritera” – autora koji s timom suradnika piše predsjednikove povijesne eseje, poruke naciji i složenije ideološke tekstove. Za vođu opsjednutog poviješću ovo je ključna funkcija: netko tko će složiti narativ u kojem se Krim, Donbas, Kijev i Moskva uklapaju u jednu “veliku rusku priču”.
Analitičari ga vide kao “ministra bez portfelja” – čovjeka koji nema formalni veliki portfelj, ali se pojavljuje gdje god treba provesti delikatnu misiju: od udžbenika, preko pregovora u Turskoj, do unutarnjih ideoloških čistki. Ukrajinski sugovornici tvrde da je upravo on simbol sustava koji djecu uči jednoj verziji stvarnosti, a svijet uvjerava u drugu.
Kremlju to nije nedostatak, već prednost. Medinski je dovoljno obrazovan da razumije Zapad, dovoljno odan da se nikada javno ne pokorava pravilima i dovoljno hladan da pregovara o miru dok javno opravdava rat.
Zašto je baš Medinski ključan za Putina?
Za razliku od klasičnih diplomata, Medinski je ideolog koji pregovara – a to Putinu savršeno odgovara.
On ne dolazi za pregovarački stol da bi “tražio kompromis”, već da bi taktički zapakirao već dogovorene političke ciljeve . Kada u Istanbulu govori o neutralnosti Ukrajine i zabrani NATO-a, ne govori kao fleksibilan pregovarač, već kao čovjek koji u tim točkama vidi povijesnu misiju Rusije.
Istovremeno, njegova biografija – Ukrajinac rođenjem, Rus po karijeri – daje Kremlju dodatnu simboličku dimenziju. Za Putina, Medinski je idealna kombinacija : povjesničar koji “dokazuje” što treba učiniti, političar koji radi što treba učiniti i glasnogovornik koji sve to lijepo objašnjava i “pakira” pred kamerama.
U ruskom političkom sustavu koji se sve više oslanja na mitove, kultove ličnosti i ratnu retoriku, Vladimir Medinski je puno više od birokrata ili savjetnika. On je arhitekt priče . Kad god se pojavi u pregovorima s Ukrajinom ili u udžbeniku povijesti, to znači da Kremlj ne traži samo dogovor – već i način da ga pretvori u još jedno poglavlje u velikoj, pažljivo napisanoj „ruskoj sagi“.
