Deset godina nakon što je kao brucoš sjeo u klupe Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, jedan sarajevski doktor danas se vraća na iskustvo studiranja koje je za mnoge bilo obilježeno stresom, strahom i neizvjesnošću. Povod za njegovo javno obraćanje je i smrt mladog kolege Vedina Škulja, ali i pitanje koje nadilazi jedan slučaj, gdje prestaje zahtjevnost medicine, a počinje sistem koji može ozbiljno narušiti mentalno zdravlje studenata.
Preispitivanje načina ocjenjivanja
U svom tekstu poziva na preispitivanje načina ocjenjivanja, odnosa profesora prema studentima i odgovornosti fakulteta da obrazuje buduće ljekare, a ne da ih slomi na putu do diplome.
Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:
– Prije tačno 10 godina bio sam student prve godine medicine. Deset godina poslije, pitam se: Šta se promijenilo?
Prije tačno deset godina bio sam student prve godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.HRONIKA
BIZNIS
SPORT
SHOWBIZ
LIFESTYLE
SCI-TECH
PRETPLATA
VREMENSKA PROGNOZA
SMRTOVNICE
KRIŽALJKA
NAKON TRAGEDIJE
Nakon samoubistva studenta Vedina Škulja, dr. Gutić: Profesorska titula ne smije biti sredstvo kojim se mladom čovjeku pokazuje koliko je mali
Koliko samopouzdanja mladog čovjeka sistem može narušiti prije nego što shvatimo da nešto nije u redu?
Doktor Faruk Gutić. Facebook
B. S.
prije 10 sati 44 minute
8
Deset godina nakon što je kao brucoš sjeo u klupe Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, jedan sarajevski doktor danas se vraća na iskustvo studiranja koje je za mnoge bilo obilježeno stresom, strahom i neizvjesnošću.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Povod za njegovo javno obraćanje je i smrt mladog kolege Vedina Škulja, ali i pitanje koje nadilazi jedan slučaj, gdje prestaje zahtjevnost medicine, a počinje sistem koji može ozbiljno narušiti mentalno zdravlje studenata.
Preispitivanje načina ocjenjivanja
U svom tekstu poziva na preispitivanje načina ocjenjivanja, odnosa profesora prema studentima i odgovornosti fakulteta da obrazuje buduće ljekare, a ne da ih slomi na putu do diplome.
Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:
– Prije tačno 10 godina bio sam student prve godine medicine. Deset godina poslije, pitam se: Šta se promijenilo?
Prije tačno deset godina bio sam student prve godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Došao sam, kao i stotine drugih mladih ljudi, sa željom da jednog dana postanem doktor.
I svi mi koji smo prošli hodnicima tog fakulteta dobro znamo šta znači biti student medicine u Sarajevu.
Znamo kako izgleda učiti do jutra. Znamo kako izgleda otići na ispit sa mučninom u stomaku. Znamo drhtave ruke pred vratima kabineta.
Znamo hodnike kojima nekada ne prolaziš zato što ti je lakše zaobići određenog profesora.
Znamo osjećaj kada si pročitao hiljade stranica, a ipak pred ispit pomisliš da ne znaš ništa.Deset godina kasnije
I deset godina kasnije čitam gotovo iste priče, sada već mnogo tragičnije i bolnije.
Koliko puta neko treba pasti da bi se sistem zapitao:
Možda problem ipak nije samo u studentu?
Ako student uspijeva savladati fiziologiju, biohemiju, patologiju, farmakologiju i desetine drugih predmeta, a godinama ostaje zarobljen na jednom ispitu, zar to nikoga ne treba alarmirati?
Ne tražim da se medicina olakša. Ne treba. Medicina mora biti zahtjevna. Doktor mora znati. Ispiti moraju imati kriterije. Student koji ne zna mora pasti. Ali kriterij mora biti znanje. Ne raspoloženje. Ne strah. Ne poniženje. Ne demonstracija autoriteta. Ne pitanje ko će duže izdržati. Jer fakultet nije poligon za psihološko lomljenje ljudi.
Zaustavljen na jednom ispitu
Posebno ovih par dana ne mogu ne misliti na našeg dragog kolegu Vedina Škulja.
Mladića koji je želio završiti medicinu i koji je, prema svemu što se posljednjih dana govori i piše, godinama bio zaustavljen na jednom ispitu.
Vedina danas više nema.
I neću tvrditi da jedna ocjena, jedan predmet ili jedan profesor mogu objasniti svu težinu odluke jednog mladog čovjeka.
Njegova odluka je mnogo kompleksnija od jedne rečenice.Ali upravo zbog toga moramo postaviti mnogo teže pitanje:
Koliko samopouzdanja mladog čovjeka sistem može narušiti prije nego što shvatimo da nešto nije u redu?
Koliko puta mu možemo poručiti da nije dovoljno dobar?
Koliko puta ga možemo vratiti kući?
Koliko godina može gledati svoju generaciju kako ide naprijed dok on ostaje na istom mjestu?
Koliko puta može ponovo otvoriti istu knjigu prije nego što počne vjerovati da problem više nije njegovo znanje, nego njegova vrijednost kao čovjeka?
I tu fakultet više ne smije šutjeti.
Posebno je teško kada dolaziš iz manjeg grada.
Dođeš u Sarajevo kao odličan učenik.
Otac i majka odvajaju od svojih plata za kiriju, dom, hranu, knjige, skripte, prevoz i školarinu.I ti vrlo dobro znaš koliko košta svaki mjesec tvog studiranja.
Djeca iz radničkih porodica nemaju luksuz da fakultet posmatraju kao nešto što se podrazumijeva.
Dvanaest kirija
Za njih obnova godine nije samo još jedna akademska godina.
To je još dvanaest kirija. Još dvanaest mjeseci hrane.
Još računa. Još novca koji roditelji moraju pronaći.
I još jedan razgovor sa roditeljima u kojem trebaš izgovoriti:
„Nisam položio.“ A onda te pitaju: „Šta je ostalo?“I ti kažeš: “Samo jedan ispit.“ Opet.
Mi koji smo završili medicinu često se danas smijemo pričama sa fakulteta.
Pričamo ih kao anegdote.
„Nisam spavao tri noći.“ „Smršao sam deset kilograma.“ „Dobio sam gastritis.“ „Štitna mi se poremetila.“ „Pio sam kafu kao vodu.“ „Mislio sam da nikada neću završiti.“ Smijemo se jer smo prošli. Ali nisu svi prošli jednako.
Bezizlazna situacija
Neki od nas platili su fakultet neprospavanim noćima. Neki gastritisom. Neki problemima sa štitnom žlijezdom. Neki anksioznošću koju su nosili godinama nakon posljednjeg ispita.
Neki su se ispisali i otišli studirati negdje gdje su ponovo počeli vjerovati da vrijede.
A neki, nažalost, nisu vidjeli izlaz.
I zbog njih više nemamo pravo romantizirati akademsko maltretiranje rečenicama:
„I mi smo kroz to prošli.“
To što smo mi preživjeli loš sistem nije argument da ga ostavimo sljedećoj generaciji.
Naprotiv.
To je razlog da ga promijenimo.
Ali profesorska titula ne bi smjela biti sredstvo kojim se mladom čovjeku pokazuje koliko je mali.
Profesor bi trebao biti osoba zbog koje student poželi znati više.
Osoba koja će mu pokazati koliko je anatomija fascinantna, koliko je fiziologija veličanstvena, koliko je medicina velika.
Možete biti najcitiraniji profesor na fakultetu.
Možete znati svaku granu arterije i svaki latinski naziv.
Strah, poniženje i bezvrijednost
Ali ako generacije studenata nakon susreta s vama pamte prvenstveno strah, poniženje i osjećaj bezvrijednosti, akademska zajednica se mora zapitati kakav smo obrazovni sistem napravili.
Jer strah nije pedagoška metoda. Poniženje nije kriterij znanja.
A broj oborenih studenata nije mjera profesorske veličine.
Prije deset godina bio sam brucoš Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Danas sam doktor medicine koji je taj fakultet završio.
I upravo zato osjećam obavezu da ovo kažem.
Ne pišem protiv svog fakulteta. Pišem jer želim da bude bolji.
Ne pišem protiv profesora.
Pišem protiv kulture u kojoj student treba šutjeti jer se boji šta će mu se desiti na sljedećem roku.
Ne tražim lakšu medicinu. Tražim pravedniju medicinu. Tražim transparentne kriterije. Tražim objektivno ocjenjivanje.
Tražim mehanizam koji će se uključiti kada neko isti ispit polaže deset, petnaest ili osamnaest puta.
Tražim da se neko zapita kako je student prije nego što bude kasno.
Jer nijedan ispit nije vrijedan ljudskog života.
Nijedna katedra. Nijedna ocjena. Nijedna profesorska titula. Generacije doktora
“Za Vedina”
Prosto ne smiješ uništavati samopouzdanje mladog čovjeka i lomiti mu dušu pod izgovorom da ga učiš medicini,piše Avaz
Naš posao je da stvaramo ljude koji će sutra liječiti druge.
A bojim se da smo predugo stvarali generacije budućih doktora kojima je, nakon svega kroz šta prođu tokom studija, i samima potrebna pomoć.
Umjesto generacije onih koji će liječiti, ne smijemo dozvoliti da nam završavaju generacije onih kojima prvo treba liječenje od sistema koji ih je trebao obrazovati.
Za Vedina.
I za svakog studenta koji trenutno sjedi nad knjigom i misli da njegova vrijednost zavisi od jednog ispita:
Ne zavisi. Nikada nije ni zavisila – navodi Gutić u svojoj objavi.
