Ekonomisti vole propovijedati oprez, ali ga ne praktikuju uvijek. Ibrahim Oweiss bio je mladi ekonomista u egipatskom Ministarstvu industrije kada je svojim šefovima ponudio nekoliko iskrenih savjeta. Upozoravao je na gušeću koncentraciju industrije u Kairu i Aleksandriji. Kasnije je kritikovao i šuplju Naserovu tvrdnju da Egipat proizvodi sve „od igle do projektila“ — iako zapravo nije dobro proizvodio ni jedno ni drugo. Takva neopreznost učinila je da mu 1960. bude sigurnije napustiti zemlju nego se u nju vraćati.
Spas američke valute
Godine 1974, kao profesor na Univerzitetu Džordžtaun u Vašingtonu, Oweiss je pažnju usmjerio na još jednu problematičnu koncentraciju bogatstva: dolare koji su se slijevali izvoznicima nafte iz Zaljeva brže nego što su ih mogli potrošiti. „Želio bih predstaviti novi termin: petrodolari“, rekao je u govoru u martu te godine. Time je osigurao da taj pojam zauvijek bude vezan za njegovo ime, iako se ranije pojavio i u svjedočenju Petera Petersona, bivšeg američkog ministra trgovine.
Petrodolari, koji su prvobitno smatrani prijetnjom Americi i drugim uvoznicima nafte, kasnije su postali spas američke valute i jedan od temelja njene finansijske moći. Krajem 1974. američko Ministarstvo finansija pristalo je da centralna banka Saudijske Arabije tajno kupuje američke državne obveznice, mimo redovnih aukcija, kako bi kraljevstvo bilo zaštićeno od kritika zbog finansiranja saveznika Izraela. Istovremeno je Saudi Aramco, nacionalna naftna kompanija, odlučila prihvatati isključivo dolare, a ne britanske funte, za prodaju svoje nafte — odluka koja je nezgodno procurila tokom posjete Saudijskoj Arabiji tadašnjeg britanskog ministra finansija.
Određivanje cijene nafte u dolarima stvorilo je globalnu potražnju za američkom valutom. A ulaganje prihoda od nafte u dolarske aktive omogućilo je Americi zavidnu finansijsku slobodu. „Ovaj sistem bio je ključ američke finansijske dominacije gotovo pola stoljeća“, napisala je prošle godine Diana Choyleva iz istraživačke kuće Enodo Economics.
Sada je rat s Iranom ponovo otvorio pitanje opstanka „petrodolarskog režima“. Najveći kupci zaljevske nafte danas su u Aziji, a ne na Zapadu. Kina već dugo iransku naftu plaća u juanima, a ne dolarima. Također eksperimentiše s kupovinom roba putem digitalnog juana. Druge zemlje, poput Rusije i Indije, nastoje trgovinu naftom obračunavati u vlastitim valutama. Nadovezujući se na te trendove, sukob s Iranom „mogao bi biti katalizator za slabljenje dominacije petrodolara i početak ere petrojuana“, tvrdila je u martu Mallika Sachdeva iz Deutsche Banka.
Je li to zaista tako? I ako jeste, koliko bi to bilo važno? Kako ističe Choyleva, sve više kompanija i država želi mogućnost da naftu plaća nečim drugim osim dolarom, čak i ako za većinu transakcija i dalje koriste američku valutu. Neki poslovi mogli bi i dalje biti cjenovno vezani za dolar — zbog razvijenog tržišta terminskih ugovora — ali bi se poravnanja vršila drugim sredstvima, poput digitalnog juana.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Kineska valuta mogla bi postepeno jačati, prvenstveno zahvaljujući ogromnoj kineskoj kupovini nafte. Ipak, teško je zamisliti da bi njen udio u svjetskoj trgovini robama u narednih pet godina izašao iz jednocifrenih procenata.
Ako bi petrodolarski režim zaista oslabio, treba li Amerika biti zabrinuta? Sachdeva tvrdi da je određivanje cijene nafte u dolarima „ključni oslonac“ šire dominacije američke valute. Budući da kompanije kupuju naftu u dolarima, često i svoje proizvode izvoze uz cijene izražene u dolarima, kako bi se zaštitile od valutnih oscilacija. Ako dolar oslabi ili ojača, utjecaj na troškove poput nafte kompenzuje se promjenama prihoda od izvoza.
No taj argument pretpostavlja da cijena nafte nije fleksibilnija od cijena drugih roba i usluga. U stvarnosti, nafta i druge sirovine kojima se trguje na organizovanim berzama neprestano mijenjaju cijenu u skladu s valutnim kretanjima i tržišnim silama. Ako dolar oslabi, cijena nafte će vjerovatno rasti. Ako kompanije ne mogu istovremeno podizati cijene svojih proizvoda, takva „prirodna zaštita“ neće im mnogo pomoći.
Zbog toga nafta vjerovatno nije glavni razlog zašto toliko kompanija svoje proizvode fakturiše u dolarima. Ako se pokušavaju zaštititi od troškova inputa, vjerovatnije je da misle na specijalizovane komponente i industrijske dijelove, čije su cijene „ljepljivije“, odnosno sporije se mijenjaju.
Nafta također ne objašnjava dominaciju dolarskih finansijskih instrumenata. Iako su američke obveznice i dolarski depoziti sedamdesetih privukli ogromne zaljevske viškove, ti suficiti nisu trajali vječno. Već 1986. Oweiss je pisao o problemu „nestajućih petrodolara“. A do 2000. godine, kako navodi Brad Setser iz Vijeća za vanjske odnose, kumulativni suficiti Saudijske Arabije od 1970. bili su potpuno poništeni kasnijim deficitima.
Kraljevstvo je doživjelo novi priliv novca uoči globalne finansijske krize 2007–2009, ali su se 2024. i 2025. ponovo vratili deficiti tekućeg računa. Prošle godine ukupan suficit izvoznika nafte, uključujući Norvešku i Rusiju, iznosio je oko 200 milijardi dolara, prema Setserovim procjenama. To je daleko manje od 1,5 biliona dolara suficita koje su ostvarili istočnoazijski proizvođači.
Druga talačka kriza
Petrodolari o kojima je Oweiss govorio 1974. više nisu osnovni izvor dominacije dolara. Izvoznici nafte vjerovatno neće odlučiti sudbinu svjetskog monetarnog sistema. Ipak, rat s Iranom ne ide u prilog američkoj valuti.
Američki geopolitički avanturizam, kao i agresivna upotreba finansijskih sankcija, podstiču sve više država da razmatraju alternativne platne sisteme i druge oblike čuvanja vrijednosti. U svom govoru prije više od 50 godina, Oweiss je govorio o strahu da bi Amerika mogla zamrznuti ili konfiskovati imovinu koja se nalazi pod njenom jurisdikcijom, uprkos deklarativnoj privrženosti principima slobodnog tržišta. Takvu imovinu nazvao je „taočkim kapitalom“.
Upravo će ta ideja — više nego koncept petrodolara po kojem je ostao poznat — vjerovatno objasniti sudbinu dolara u godinama i decenijama koje dolaze.
