Fudbal

Šemso Hasić vizionar koji je spasio Velež

Nostalgija je velika kartonska kutija puna sortiranih fotografija i hronološki nanizanih novinskih isječaka. Naravno, svaka fotografija prikazuje samo jedan trenutak vremena iščupan iz konteksta događaja. I tako to rade svi navijači koji strastveno čuvaju historiju svoga kluba. Ispoljavaju ljubav na nevjerovatne načine, jedinstvene i zadivljujuće. Tako to rade i navijači ‘Rođenih’.

Semso Hasic - Sportske.ba

Advertisements

Bio jednom jedan klub, samo stepenicu iza klubova ‘velike četvorke’. Taj klub je bio najomiljeniji jugoslovenski prvoligaš i zvao se Velež. Zbog napadačkog i lepršavog pristupa igri, voljeli su ih navijači iz svih šest republika, pišu “Sportske“.

Ljudi sa zanatom i doktoratom.

Duh koji je ljudima bio simpatičan, neka mediteranska lakoća, sunčanost u igri. Takvu igru je uspostavio fudbalski mag i boem – Sula Rebac, a poslije su to slijedili svi njegovi učenici. Bili su šmekeri i govorili su što misle, to su ljudi voljeli. Postoji jedna anegdota sa legendarnom desetkom Veleža – Franjom Vladićem, koji je nakon gola u Engleskoj, bez radovanja, prišao Bajeviću i pitao ga: “Šta misliš, gleda li me Stampi2? Njegov najbolji drug iz Mostara. Njemu je to bilo bitno, a ne da li će zbog tog gola preći u Mančester ili Liverpul.

To je klub koji se voli iz posebnog damara. To je klub ponosa i prkosa, kome su titule “otimali“ na gol-razliku i penale. Stoga se utjeha našla u osvojenim kupovima. Može se pouzdano provjeriti da su klinci tih godina dobijali ime u Veležovu čast. Za život cijeli dobijali ime kako samo može u Mostaru, a da ima neko posebno značenje, to kultno, pitomo ime – ‘Rođeni’.

Za 14 godina, tačnije od 1972. pa do 1986. Velež je iz svojih redova iznjedrio pet asova, koji su ponijeli titulu najboljeg fudbalera SFRJ i koji su sasvim izvjesno obilježili jednu epohu jugoslovenskog fudbala: Duško Bajević (najbolji fudbaler SFRJ za 1972.), Enver Marić (1973.), Džemal Hadžiabdić (1976.), Vahid Halilhodžić (1978.) i Semir Tuce (1986.). Koji klub se s time može pohvaliti ?

Bio je to klub, koji je za vrijeme SFRJ, a od bh. predstavnika, odigrao najviše utakmica u Evropi (28), a 1989. na UEFA rang listi najboljih klubova Evrope bio plasiran na (43) poziciji. To je najdalji domet nekog bh. kluba svih vremena po rangu UEFA-e . Veležu su u leđa gledali giganti poput Evertona (rang 100), Olimpik Marseja (115), Napolija(125), Borusije Dortmund (158), Aston Vile (200)…

I onda je došao 15. mart 1992. Tužna sudbina slavnog kluba počela je upravo tada, kada je Velež kao domaćin pobijedio sa 2:0 Zemun, na kultnom stadionu Pod Bijelim brijegom. Niko nije ni slutio da će to biti i posljednji domaći meč Veleža u Prvoj ligi SFRJ. Nedugo nakon toga je uslijedio i nesretni rat, te sveukupno protjerivanje kluba sa stadiona gdje je stekao slavu i postigao svoje najveće uspjehe.

Obnova kluba počela je 1994. u veoma teškim uslovima, bez ijedne čestite lopte, dresa, kopačke, igračkog kadra i ono najosnovije – fudbalskog igrališta.

Ono što se s Veležom događalo u posljednjih dvadeset i kusur godina, moglo bi stati u samo jednu rečenicu: noćna mora. Klub je bio stalno na raskrsnici u iščekivanju nekakvog čuda, preživljavajući, isključivo, zahvaljujući navijačkom entuzijazmu i energiji. Veležova propast nije isključivo vezana za nedostatak novca i raspad Jugoslavije. Propast Veleža je vezana za to što niti jedna politika u BiH ne može da iskoristi simbolički kapacitet Veleža u svoju korist. Radničko sportsko društvo Velež, njegovi crveni dresovi, petokraka na prsima i u grbu, jesu stvari sa kojima ljudi iz vlasti ne znaju šta bi. Zbog toga je Velež bio prepušten propadanju i to je tužna priča o velikoj ljubavi. Velež, njegovi navijači i oronulo Partizansko groblje su jedini preostali trag jugoslovenskog antifašizma u gradu.

U zemlji gdje je sve, pa i fudbal, još uvijek u funkciji nacionalnih političkih projekata, ovakvo interpretiranje stanja u i oko kluba prolazilo je uglavnom uz prešutno odobravanje većeg dijela javnosti, koja je manje-više pasivno posmatralo Veležovo umiranje. Velež je bio žrtva. Uz sve objektivne vanjske probleme i dugogodišnji nerad upravljačkih struktura, dovelo je klub u poziciju kada se dalje jednostavno nije moglo. Bilo je pitanje opstanka ili gašenja kluba.

U ljeto 2016. zahvaljujući angažmanu sadašnjeg Veležovog trenera Ibre Rahimića(sredinom i finišom osamdesetih fudbaler Veleža), i prije svega podršci navijača okupljenih oko navijačke grupe ‘Red Army’ i Udruženja građanja ‘Mostarski Rođeni’, oformljen je novi Nadzorni odbor u koji su ušle igračke legende – Enver Marić, Džemal Hadžiabdić i Duško Bajević – a klub je preuzela grupa lokalnih privrednika na čelu sa Šemsudinom Hasićem.

Za nešto više od godinu dana upravljanja klubom, Hasić i kompanija ne samo da su uspjeli ojačati prvi tim, koji je izborio opstanak u Prvoj ligi FBiH, nego su vlastitim altruizmom, pogotovo u vraćanju nagomilanih dugova, izgradnji infrastrukture i ulaganju u Omladinsku školu fudbala, za Velež učinili više nego sve poslijeratne uprave zajedno.

Ono što je najbitnije, Šemso Hasić u Velež nije došao zbog lične prirode, nego da spasi i napravi evropski klub. Po njegovom dolasku u klubu je krenula totalna transparentnost. Svaka marka koja uđe u Velež ide u blagajnu, potom na žiro račun kluba i onda se transferiše novac tamo gdje je najpotrebnije.

Hasićeva izjava sa održane ‘Crvene noći’ u Zürichu – “Imamo pravo da se borimo za Velež, da mu dajemo individualno svi svoju snagu, i da on bude dio svih nas. U Velež sam došao zbog stanja u klubu i mogućnosti gašenja poslije 94 godine postojanja. To je bio motiv koji je mene podstakao da se primim uloge jednog od rukovodećih ljudi u Veležu. Zatečeno stanje je bilo teško. Velež je bio uništen po svim linijama, igračkim, infrastrukturnim, finansijskim. Danas je situacija puno bolja, klub je stao na noge, imamo viziju i mislim da ćemo svakim danom biti sve jači” – često se prepričavaju ove riječi po gradskim kuloarima, a samog Hasića se već sada poredi s Josipom Jolom Musom, vjerovatno najuspješnijim Veležovim predsjednikom od njegovog osnivanja.

Kolo prije kraja prvenstva u Prvoj ligi FBiH Velež je osigurao titulu prvaka i povratak u Premijer ligu, gdje mu je po renomeu, tradiciji i mjesto.

Šemso Hasić je vizionar, po dolasku na poziciju predsjednika, u jednoj teškoj situaciji, govorio je da će Velež s vremenom i svojim navijačima vratiti stari sjaj, vratiti se na staze slave, a oko 2000 hiljada navijača Veleža na gostovanju u Visokom su svjedoci tome.

Izuzetna ljubav i kohezija vlada između kluba i navijača. Naravno, i armije navijača širom svijeta koja prati crveni tim. Ekspedicija i kolektiv Veleža dočekani su u Mostaru na nivou najvećeg evropskog velikana. To je Velež, to je Šemso Hasić, nova ikona navijača, novi Jole Musa, čovjek starog, dobrog, poštenog kova.

Odbranio je klub od politike i interesa, privredni uspjeh gradio je na vlastitom radu, znanju i upornosti. Velike stvari se uvijek ostvare uz pošten i predan rad sa dovoljno karizme, a Hasić je, defintivno, ima. Veležovi navijači su ponosni na svoj klub, svog predsjednika i složno kažu: “Mostarskog diva probudio je Šemso Hasić”.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh