Ako taj fenomen može da se koristi, doveo bi do prave revolucije u inženjerstvu – motori, mostovi i avioni mogli bi da se liječe od habanja i tako postanu dugotrajniji i bezbjedniji.
Tim istraživača Sandija nacionalnih laboratorija i Teksaškog A&M univerziteta opisao je svoja otkrića u tek objavljenoj studiji u žurnalu Nature, piše ScienceDaily.
“Ovo je bilo zaista nevjerovatno gledati. Ono što smo potvrdili je da metali imaju unutrašnju, prirodnu sposobnost da ‘liječe’ sami sebe, bar kada je riječ o šteti nastaloj od zamora materijala na nanoskopskom nivou”, rekao je Bred Bojsi, naučnik Sandije.
Šteta od zamora materijala jedan je od načina na koji se mašine troše i vremenom kvare. Stalni pritisak i pokreti izazivaju mikroskopske pukotine. Vremenom se one šire i rastu do pucanja. Pukotina koju su Bojsi i njegov tim pratili i vidjeli da nestaje mogla je da se mjeri u nanometrima.
“Od lemnih spojeva u našim elektronskim uređajima, preko mostova, pa do motora naših automobila sve strukture mogu da propadnu neočekivano zbog cikličnog otpora koji dovodi do sitnih pukotina i na kraju do pucanja. Kada nešto od toga pukne, moramo da ga zamijenimo, izgubimo vrijeme, a može da dođe i do povreda ili gubitka života. Ekonomski uticaj ovih kvarova mjeri se u stotinama milijardi dolara svakog dana samo u SAD”, rekao je Bojsi, navedeno je u saopštenju.
Iako su naučnici do sada uspijevali da naprave materijale koji se sami popravljaju, uglavnom plastične, ideja metala koji ima tu mogućnost bila je domen naučne fantastike.
“Od pukotina u metalu očekuje se samo da postanu veće, nikako manje. Čak osnovne jednačine koje koristimo isključuju bilo kakvu mogućnost procesa samooporavka”, rekao je Bojsi.
“Sigurno nismo tragali za dokazom”, rekao je Bojsi.
Halid Hatar, sada profesor Univerziteta Tenesija u Noksvilu, i Kris Bar, sada iz Odjeljenja za nuklearnu energiju, izvodili su eksperiment u Sandiji kada su ovo otkrili.
Cilj im je bio da ocene kako se formiraju pukotine i kako se šire na nanoskopskom parčetu platine korišćenjem specijalizovane tehnike na elektronskom mikroskopsku.
Iznenadili su se kada je nakon 40 minuta eksperimenta, šteta počela da nestaje. Na jednom dijelu, pukotine su se spojile ne ostavljajući nikakav trag “nekadašnje povrede”.
Vremenom, pukotina je nastala na drugom pravcu.
Malo se i dalje zna o ovom “samoliječenju”, a posebno to da li je moguće da to postane oruđe u procesu proizvodnje i održavanja materijala, prenosi Telegraf.
