– Zato što su gotovo po pravilu bile u stanju šoka. Smrznutih, potisnutih osjećanja. Dugo. To je bio način nošenja sa traumom. Jer prava osjećanja su bila previše za podnijeti. Ovo su dokazani psihološki mehanizmi.
– Zato što postoji strah da im niko neće vjerovati. Napasnici su često vrlo uvaženi članovi društva, porodica, omiljeni u društvu.
– Zato što krive sebe. Ogroman broj žrtava se*sualnog nasilja nosi u sebi krivicu, uvjerenje da su na neki način doprinijele samom činu – svojim ponašanjem, svojom ličnošću, nekim ogromnim defektom svoga bića.
– Zato što je napasnik često osoba koju žrtva poznaje, kojoj vjeruje, ili joj je čak vrlo bliska, najbliža. Stvari nisu tako jednostavne – postoji emocionalna povezanost. Ili osjećanje dužnosti, strahopoštovanja, koji pojačavaju unutrašnji konflikt, zbunjenost, sluđenost. Ovo sve dodatno slabi žrtvu, na svaki mogući način, onemogućavajući joj donošenje racionalnih odluka i preduzimanje akcije. Nerijetko postoji i emocionalna/materijalna zavisnost od napasnika. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje „kako žena može toliko dugo da bude u zlostavljačkoj vezi?“.
– Zato što postoji strah od ishoda ukoliko se progovori. Možda neko nastrada. Možda nekome od članova porodice pozli, umre, povrijedit ću mnogo ljudi svojim priznanjem. Možda me se odreknu. Možda navučem ogromnu sramotu, osudu na sebe, druge.
– Zato što mlade djevojke i devojčice često sam čin se*sualnog nasilja ne percipiraju kao silovanje. Okruženi smo relativizacijom nasilja i za mlade ljude zbunjujućim porukama po pitanju se*sualnosti. Scene se*sualnosti, pomiješane sa nasiljem, postale su mejnstrim.
– Zato što postoji osjećaj da nas niko neće razumijeti. O tome se ne priča. „Jednom sam pomenula mami, brzo me je ušutkala“. Postoji doživljaj tabua, sramote, strahote, ogromne tajne. Često postoji i problematika neosviješćenog, neprorađenog transgeneracijskog (se*sualnog, fizičkog, emocionalnog) nasilja, koji zatvara kanale komunikacije unutar porodica.
– Zato što niko od prijateljica ne govori o tome. Još jednom, tabu, tajna, sram, sstigma. Sve mi zajedno u tome, a izrazito same.
– Zato što nadležni organi ne rade svoj posao kako bi trebalo. Mnogobrojne su priče žena koje prijave nasilje, uznemiravanje, zlostavljanje, samo da bi za uzvrat dobile podsmijeh, sarkastični komentar ili u najmanju ruku nezainteresovanost i nepreduzimljivost.
Neprijavljivanje se*sualnog nasilja – silovanja – dugo vremena, adaptivni je psihološki mehanizam. Jednom kada žrtva ojača, psihološki, emotivno, na svaki drugi način, stiče snagu da potisnute sadržaje obradi. Tada se, kod nekih, javi i potreba za prijavom nasilnika.
Ono što možemo da uradimo za žrtve nasilja, ukoliko ih poznajemo, jeste pružanje bezrezervne empatije i podrške nakon što nam se povjere sa svojim problemom. Ukoliko istupanje o se*sualnom zlostavljanju pratimo putem medija, kao što je slučaj sa mladom glumicom ovih dana, bitno je da razumijemo navedene psihološke mehanizme, i objasnimo ih onima kojima možda nije jasno zašto je žrtva tek sada istupila. Time otvaramo dijaloge i na teške teme, i pripremamo čitavo društvo da na informisan, saosjećajan način dočekuje buduće istupe ove vrste, i što je još bitnije, da zajedno stvaramo takvu društvenu klimu koja će ovakva krivična djela najpreij prevenirati.
Predatori raznih vrsta su svuda oko nas. Jedan od bitnijih zadataka roditeljstva je edukovati djecu o njihovom postojanju, načinima zaštite, držati kanale komunikacije sa djetetom otvorenim – a i sebe edukovati, ukoliko još uvijek živimo u nekim zabludama, jer i u odraslom dobu možemo postati žrtve, bez problema. Svako može postati žrtva, i to nema veze sa snagom/slabošću, nivoom obrazovanja, inteligencijom, uzrastom. Ali djeca jesu posebno ranjiva kategorija. Prevalenca psihopatoloških fenomena koji mogu dovesti do ovakvih ponašanja je neumoljiva. Nije to nikakvo mračenje, to je realnost, i mi je moramo biti svesni. Slušajmo želudačnu dijagnostiku, gotovo nikad ne griješi, pitanje je samo da ćemo je poslušati.
I još nešto – jednom kada otvorimo ovu Pandorinu kutiju, kada krene razgovor na ovu strašnu temu, kada se prijateljice, majke, sestre, bake jedne drugima otvore, kada se udruže, kada se stvori pritisak na nadležne da savjesno obavljaju svoje dužnosti, kada se podigne svijest javnosti, mreže predatora izgubiće na snazi. Žrtvama je potrebno ovo duboko razumijevanje i podrška, jer oslabljene rijetko kada mogu problem da riješe same.
Naravno, sve se ovo događa i dječacima, mladićima, muškarcima, možda u nešto izmijenjenom kontekstu, ali suština je ista.
Takođe, da bismo izbjegli da žrtve dožive naknadnu traumatizaciju (tzv. sekundarnu viktimizaciju) nakon teške odluke o iznošenju ovih činjenica, dobro je upoznati se sa psihološkim mehanizmima navedenim u ovom tekstu.
Malo empatije i solidarnosti – to je sve što nam je potrebno da se na ispravan i čovječan način ponesemo sa situacijom istupanja žrtve o (se*sualnom) nasilju koji je doživjela.
~ Jelena Veljković, psihološki savjetnik i psihoterapeut u superviziji, autorka Beleški sa psihoterapije
