– Gdje si ga našla?
– Nisam ga tražila.
– Dobro, gdje ste se upoznali?
– U klubu. Pozvao me je da dođem za njegov sto.
– I ti si došla?
– Nisam imala svoj sto. Dobro, imao je osmijeh i oči.
– Osmijeh i oči? To imaju svi!
– Osmijeh i oči u koje bih mogla da se zaljubim. To nemaju svi.
– Jesi li bila pijana?
– Ne.
– To je onda prava stvar!
Ne znam da li je stvar.
Ne znam zato što ljudi svašta pišu o ljubavi.
Ne znam zato što sam i ja svašta pisala o ljubavi.
Pijana i trijezna.
Jedan dječak se pitao koliko li je mala ta ljubav kad stane u jednu pjesmu ili knjigu.
Drugi je pisao o njoj, jer je nije imao. Kažu da najviše pišemo o onom što nemamo i što nam fali.
Treći nas je spamovao sa fotkama svoje djevojke po Instagramima. Sa komentarima: Moja ljubav; Moja buduća žena.
Jedna djevojčica je tu ljubav dovodila u vezu sa torbama, automobilima i splavovima. Ona piše kako možeš jače da se zaljubiš kad neko ima lijep auto. Ili te odvede na splav, pa poruči bocu koja šljašti.
Druga djevojčica mi je ispričala kako ga i dalje čeka. Dok on čeka bebu. Sa drugom djevojčicom.
Treća me je danima ubjeđivala da je to sebično osjećanje. Da je riječ o bježaniji dvoje ljudi koji ne umiju da budu sami. Kad pobjegnu, oni zaborave i na vrijeme, i na prijatelje, i na ludovanja. Smire se jedno pored drugog i postanu dosadni.
Nije važno ko je ovdje u pravu.
Ali mislim da je skroz okej i kad je u knjizi, i kad je osjećamo i kad je torba.
Dok je ne prepisujemo od drugih.
Dok ne radimo jer tako treba.
Dok prilazimo stolu i dozvoljavamo da nam priđu.
Osmijeh i oči.
Pijane ili trijezne, piše “Ženski“.
