U 19. stoljeću to je bilo znatno teže, i graničilo je gotovo s nemogućom misijom. Tragična priča koju ćemo danas ispričati vraća nas u prvu polovicu 19. stoljeća. U to vrijeme na jugozapadu Francuske živjela je Herculine Adélaïde Barbin. Ona je rođena u siromašnoj porodici 1838. godine u malom mjestašcu Saint-Jean-d’Angélyju.
To što je njezina priča i danas živa, u proturječnosti je s Herculininim društveno-imovinskim statusom. Ako mislite da je upamćena jer je počinila neki zločin – niste u pravu.
Herculinin otac je rano umro, a ona je ostala sama s majkom s kojem je živjela u bijedi. Ipak, zbog svoje bistre glavice dobila je mogućnost školovanja u samostanu uršulinki. Ovaj je red osnovan sa svrhom poduke još u 16. stoljeću. U Francuskoj je u vrijeme kada je odrastala Herculine došlo do ponovnog procvata ovog važnog reda, čiji je rad prekinut tokom Francuske revolucije, piše Povijest.hr. Majka naše glavne tragične junakinje je nakon muževljeve smrti zarađivala za život kao služavka u bogatim porodicama, a Herculine bi joj se pridružila tokom ljetnih praznika.
Izdajničke dlačice
Ovakva konstelacija je dosta dobro funkcionirala do djevojčina puberteta kada su počeli problemi. U vrijeme dok su druge djevojčice dobivale očekivana obilježja kod Herculine su stvari stajale drugačije. Ona je za razliku od ostalih imala i nadalje androginu građu tijela. Uz to, što je bilo još i gore, pojavile su se izdajničke dlačice na njezinoj bradi i nadusnicama, ali i udovima. Zbog toga je postala predmetom ismijavanja, a što je rezultiralo izoliranošću. U školi joj je s druge strane dobro išlo, te je dobila priliku nastaviti školovanje za učiteljicu, što je i objeručke prihvatila.
Herculine je u tom periodu stvorila sliku o sebi, koja je bila prilično neprivlačna. Uz to je bila i sama potpuno zbunjena svojim osjećajima i izgledom. Osjećala je nešto što ne bi trebala, a to je bila neobjašnjiva privlačnost prema ženama, ono što nikada nije osjetila prema muškarcima. Žene su je privlačile na način na koji je to bilo neprihvatljivo za ljude onog vrijeme. Jednom riječju je bila različita što je stvaralo jaz između nje i drugih ljudi.
Problemi koji su počeli s pregledom
Nakon što je završila školovanje i zaposlila se u ženskoj školi kao učiteljica započela je vezu s kolegicom koja se zvala Sara. Ova neobična veza izazvala je pozornost, zbog čega je Sarina majka tražila od djevojaka da se prestanu družiti. Iako su one pristale na to, potajice su se i dalje viđale. U tim osobnim previranjima spolnog i rodnog identiteta Herculine se ispovjedila te je zamoljena od strane svećenika da ode na liječnički pregled. Kao žena odgojena u strogom vjerskom duhu to nije mogla odbiti i tu počinju problemi.
Pregled je bio više nego neugodan. Nije to bio zapravo jedan pregled već niz njih. O ovim pregledima je ostala brojna sačuvana dokumentacija. Oni su trebali riješiti dilemu je li u pitanju muškarac ili žena. U osnovi ona je bila hermafrodit, odnosno i muškarac i žena, a stručnjaci bi njezino stanje danas lako dijagnosticirali kao pseudohermafroditizam jer je imala nepotpuno razvijene muške spolne organe. O hermafroditizmu se tada malo znalo.
Nakon pregleda sud ju je proglasio muškarcem. Vijest o ovim događanjima se brzo širila. Uskoro gdje god se pojavila slijedilo ju je šapat, a kasnije i glasno kritiziranje tijekom kojega je nazivana raznim neugodnim imenima, najčešće čudakinjom i čudovištem. Sve je to eskaliralo kada su priču prenijele i novine. U tom haosu pukla je njezina veza sa Sarom. Nakon toga Herculine je odlučila spakovati kovčega i otići u Pariz kako bi dobila ponovno anonimnost. Budući da nije potjecala iz imućne porodice morala je zarađivati za život, ali ne više kao učiteljica jer je bila izopćena od strane kolega i javnosti, pa je morala raditi muške poslove, za koje nije imala dovoljno snage. Kako je bila lošeg zdravlja ono joj se sada pogoršalo.
Zašto je digla ruku na sebe?
U Parizu je pisala svoje memoare, kako bi si olakšala dušu. U njima je o sebi pisala kao o ženi, istina drugačijoj od drugi, ali u svojim očima nije bila muškog spola. Započela ih je ovom rečenicom: “Imam dvadeset pet godina i, iako sam još mlada, bez sumnje mi se približava smrtni čas”. Nakon toga slijede žalopojke koje mogu nalikovati na “patnje mladog Werthera”. Ubila se 1868. u malenom i sirotinjskom stanu kojega je najmila u ulici Rue de l’École-de-Médecine koje se nalazi u Latinskoj četvrti. Ubila se udisanjem ugljičnog monoksida iz peći. Njezini memoari nađeni su kraj njezinog mrtvog tijela. Razlog smrti je, između ostalog, presuda suda koja je od nje zahtijevala da ostatak života provede kao muškarac iako je do tada odgojena i odrasla kao žena. No nije samo to dovelo do njezina samoubistva tome je kumovalo i strašno siromaštvo.
Njezini memoari su se počeli proučavati od 1872. godine, a od tada su bili predmet bavljenje brojih stručnjaka. Poslužili su kao inspiracija za brojne filmove, predstave i knjige. Hermafroditizam i nije tako neuobičajen kako se misli te danas je jedna od šezdeset osoba dvospolna. Ono što je za pretpostaviti da bi Heruline danas mogla unovčiti svoje iskustva ako bi to željela i od toga sasvim pristojno živjeti, kao neka vrst influencera za ljude u sličnoj situaciji, pa nije isključeno da bi se za nju našlo mjesto u Hollywoodu.
