Kažu da te nemam pravo voljeti Stari,
zbog predznaka moga prezimena,
zbog broja krvnih zrnaca,
zbog pripadnosti onim “gore”,
što su te “rušili”, Stari moj.
Kažu da te nemam pravo zvati svojim, Stari.
Zbog zastava kojima su se pokrili.
I jedni i drugi i treći. Pa me svrstavaju u geta, pa mi kažu nisi “naša”, drugačije ti je boje prezime.
Kažu da te nemam pravo zvati svojim, Stari,
zbog granata koje su ti lomile krila.
Ko te je ubio Stari?
Oni “moji”? Tako kažu kad spomenem da si i moj.
Čija sam Stari, u ovom vremenu koje guta i žvaće naše meso na kolodvorima sa kojih odlazimo od tebe,
u ovom vremenu gdje je nacija putovnica za Irsku, Zagreb?
Kažu da sam Hrvatica iz zapadne Hercegovine, kažu da te nemam pravo voljeti.
Zbog granata.
Zbog tvog skoka u Neretvu, devedeset i treće, nekog novembra, kada je u tišini plakala i ta famozna “Zapadna Hercegovina”, nijema od užasa, nijema od sjećanja na sva proljeća ispod tvojih lukova.
Kažu da te ne smijem voljeti Stari.
Zbog kromosoma.
A ja te volim Stari moj, u inat svima.
Zbog Vedranove gitare na tvojim obalama, zbog njegovog groba,
zbog mostarskih kiša koje te umivaju,
zbog trešanja na Buni, zbog bure i oluje koja stanuje i u meni i u tebi.
One bure što nam kola venama i razbija nas od stijene naših obala.
I ne priznajem zabrane, torove, ne priznajem optužbe, jer nisam te ja rušila.
Srušila te je mržnja a mržnja nema naciju.
Kao ni ljubav.
Zvali smo te Stari,
Kao oca, druga, brata.
Kao njega, koga zovem Ljubav,
Stari moj…
Ljiljana Leona Zovko
Iz Ciklusa “Pisma Starom – Gradu, Mostu i Njemu”
9.11.1993 – 9.11.2019
