Šesnaestogodišnji Haris, autistični mladić, sin Sanela Lindsay prije nekoliko dana izašao je iz kuće neopaženo. Iskoristio je Hari, kako ga ukućani od milja zovu, majčinu povredu noge i njeno ograničeno kretanje, kako bi otišao do jedne trgovine koju je ranije zapazio u gradu.
Kako je za “Faktor” kazala njegova majka, ovo je drugi put da je Hari otišao od kuće u nepoznatom pravcu i da su ga tražili policijski službenici, porodica i građani.
Problem je što ne percipira opasnost
Naučna istraživanja pokazuju da 70 posto djece sa autizmom u nekom dobu svog života odluči odlutati od kuće. I Harijev prijatelj iz razreda nedavno je također otišao u nepoznatom pravcu, a građani su ga uočili u tramvaju, te se potraga sretno okončala.
– Samo oni znaju šta je u njihovoj glavi. On je mladić koji ima potrebu da izlazi kao i svi drugi mladići, voli da pije kafu, da sjedi u kafiću, da gleda ljude, prolaznike, da ulazi u trgovine da gleda stvari koje se njemu sviđaju, voli DVD-ove. To su isti razlozi koji i sve nas nagnaju da izađemo iz kuće, da imamo slobodu kretanja, međutim, problem je što on ne percipira opasnosti koje za njega postoje u slučaju kada izađe. On nije u stanju da napravi plan kako će stići negdje, koliko je to udaljeno i koliko će se umoriti – priča za Faktor Lindsay.
U njegovom slučaju je, ističe, kombinacija izuzetnih sposobnosti i sposobnosti koje se kod njega nisu razvile.
– To je izuzetno teško za nas roditelje koji želimo da mu damo što više slobode, da ima priliku za dostojanstven život mladića u njegovim godinama, da ga ne držimo vezanim za nas, da ga izvodimo, da po kući ima slobodu kretanja, do toga da bude siguran. On ima izuzetnu vizuelnu sposobnost za detalje ali ne zna da li ga vreba opasnost od ljudi, od vozila. Ako ga u trenutku umora ili dekoncentracije nešto zainteresira preći će ulicu bez gledanja, počet će bježati ako se nečega prepadne, jer ne razgovara sa ljudima niti im odgovara na pitanja – ističe majka ovog šesnaestogodišnjaka.
Strah je, ističe, veliki i nikada ne jenjava.
– Neka djeca su mirna, nemaju potrebe da izlaze, dok su neka djeca znatiželjna i makar jednom u životu odu iz kuće kao naš sin. Nažalost veliki je i procenat djece koja završe fatalno. On je očito razvio vještine da uspješno prevaziđe prepreke. Puno mi znači jer sredina ima razumijevanja. Sigurnost djece je na prvom mjestu, najvažnije je da im se pomogne. A pozitivno sam iznenađena da građani nisu osuđivali mene kao roditelja već su se aktivno uključili i pomogli da se dijete nađe – zaključuje Harijeva majka.
Puno lakše bi bilo, kaže Sanela da njen sin želi da nosi naruknicu sa GPS sistemom, međutim on to odbija, a ona i dalje traži najbolja tehnička rješenja za njegovu sigurnost.
– To je veliki problem sa djecom sa poteškoćama u razvoju jer im se neke stvari jednostavno ne mogu nametnuti, naročito djeci sa autizmom. On ako ne želi da nosi nešto na ruci, on će to jednostavno skinuti. Tako da ne postoji način da mu se neki uređaj stavi kako bi ga nosio stalno jer bi se on mogao povrijediti. Narukvice su jako korisne i potrebne našoj djeci, jer vjerovatno puno njih neće odbijati da ih nosi i mogu pomoći u pronalaženju djeteta – ističe Lindsay.
I u svijetu se, kaže Lindsay, koriste ovaj i slični uređaji, ali problem u BiH predstavlja što je slaba pokrivenost GPS sistemom, pa je i preciznost podataka dosta manja.
– Tehnički još ne postoji idealno rješenje, međutim svaki uređaj je jako koristan i potreban i toplo ih preporučujem i nastojimo tražiti od vlasti da se osiguraju. Jako je bitna i svjesnost ljudi u okruženju i to može jako pomoći, mi smo vidjeli koliko je bitno da se ljudi uključe zajedno sa službama ukoliko dijete ode iz kuće – kaže Lindsay.
GPS narukvice za djecu
Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju, ističe, žele da se napravi mogućnost da se jave na neki od brojeva telefona ukoliko dijete odluta, kako bi se alarmirale službe i kako bi se djeca koja se izgube bila pronađena u što kraćem roku.
– Teško je kada se nađete u situaciji da je dijete otišlo od kuće ili se negdje izgubilo, u panici, kada ne možete da nađete brojeve i užasno se osjećate, meni je trebalo puno vremena da nađem odgovarajuću sliku na kojoj se on dobro vidi. Sve je to moguće da se ubrza, da roditelj nazove jedan broj kako bi se uštedilo na vremenu, jer je za našu djecu svaka sekunda bitna. U roku od par minuta mogu se desiti fatalne stvari za njih, a s druge strane ove djece ima mnogo i važno je da se mi kao zajednica brinemo za njih, da to ne prepuštamo samo roditeljima – zaključuje Sanela Lindsay.
Narukvica sa GPS sistemom za praćenje, kako kaže Aida Hrnjić, direktorica Udruženja za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju Colibri puno znači, a dobili su je od Općine Centar, koja je prošle godine svojim stanovnicima podijelila 35 narukvica.
– Prije nekoliko sedmica i Općina Novi Grad je usvojila inicijativu za kupovinu narukvica za djecu sa poremećajima iz autističnog spektra. Nakon Centra narukvice je dijelila i Općina Vogošća. Prethodna Vlada je uvrstila GPS narukvice kao ortopedsko pomagalo, međutim naši zakoni su problem, jer postoji veliki broj administrativnih prepreka kako bi se nešto registrovalo kao ortopedsko ili medicinsko pomagalo, jer se ne radi o lijeku. Novoimenovana ministrica zdravstva KS je obećala da će uraditi nešto po tom pitanju kako bi se olakšalo porodicama da dođu do narukvica, međutim to je opet područje Kantona Sarajevo, dok se u cijeloj BiH ne dešava ništa pozitivno po tim pitanjima – kazala je Hrnjić.
Jedna kvalitetna narukvica, ističe, košta 139 KM, sa popustom koji su ostvarili zahvaljujući uvozniku u BiH.
– Međutim da bismo mogli pratiti dijete 24 sata znači da nam treba biti dostupan internet sve vrijeme i to bi za roditelje bilo veoma skupo. U saradnji sa BH Telekomom od 20. februara svim roditeljima djece sa autizmom i drugim poteškoćama u razvoju bit će na raspolaganju posebni paketi, mjesečne pretplate u iznosu od pet maraka – pojašnjava Hrnjić.
