Zima se stisla, a Đulka, koja živi u zgradi u centru grada, bez parnog grijanja, ne zna kad se ogrijela u svom domu. Nema ni iverka, a kamoli drva. Penzija, i to porodična, koju je naslijedila od muža Rašide, koji je bio vojni muzičar, ali je, zbog bolesti, rano penzionisan, je premala. U posljednje vrijeme pomoći nema ni od koga.
– Dok je bio živ moj Sinan pazio me je, gledao i pomagao kao najbolji sin majku, a poslije njega to je činio i moj sin Agan, koji u posljednje vrijeme nije tu, jer ima svoju muku, pa je u Beogradu – priča Đulka. Niko drugi joj ne pomaže, osim pojedinih komšija, među kojima je malo onih koji su u nešto značajnije boljem položaju od nje. – Hvala im, ipak, svima. Poštuju me i vole i nekad to najbolje grije, posebno „srce“.
Puno je srce majkino od Sinanovih uspjeha, popularnosti, slave. Puno i prepuno. Ali, više je, ipak, tuge. Izgubih kćer Kosanu, potom njega, prije mog saborca, sapatnika i bračnog druga Rašidu, čovjeka sa kojim sam izrodila četvoro djece. Samo majka koja ovaku žalost i tugu dočeka zna šta je jad. Ovo je neprolazno, a život, evo, teče ka devedesetoj godini.
Kada je ekipa „Novosti“ saznala u kakvoj oskudici živi Sinanova majka, kontaktirali smo sa čelnim čovjekom Loznice Vidojem Petrovićem, i to u trenutku kada započinje posjetu baš vremešnim ljudima po gradu i selima Jadra, sa svojim saradnicima. Za tetka Đulku su spremna i drva i drugi pokloni i potrepštine.
– Hvala do neba i vama i gradonačelniku koji me je najljudskije pogledao i hoće i želi da mi pomogne – kaže Đulka, koja zna čije je sve majke pomagao njen Sinan, ne samo u Loznici.
Zašto joj drugi u rodbini ne pomažu, nije željela da govori, odmahujući rukom kao da bi da kaže da bi to bilo previše za staračko i napaćeno srce tugom i mukom.
