Nakon liječenja razmislio sam kako ću dalje živjeti i mogu li uopće živjeti kao prije bolesti. Razmišljao sam kako ne znam koliko još imam vremena u životu i da moram tražiti radost i zadovoljstvo u svakom trenutku koji živim i u svemu što radim sada i ovdje. Trebao sam pronaći aktivnosti koje me vesele. Otišao sam u dućan, kupio boje i platno te počeo slikati. Napravio sam 20 akvarela u dva mjeseca. Neopisivo je zadovoljstvo kad se dignete, počnete miješati boje i farbati. Drugo što sam učinio jest da sam naučio kuhati. Ništa prije nisam znao. Uzeo sam kuharice i počeo. Sve sam naučio. Osim kolača, njih ne pečem. Ali radim zagorske štrukle – kaže Zdravko.
Povrća je puno više na tanjuru nego prije, a mnogo je namirnica koje on i njegova obitelj sami zasade i uzgoje.
– Od mame sam naslijedio vrt. Prije nisam ništa znao o vrtlarenju, tek bih ponekad štihao u vrtu, a sada imam 30 gredica. Jedno se povrće zamrzava, jedno kiseli, jedno se pojede… – kaže Zdravko. Sad je pravi majstor u kuhinji, a rado otkriva i nova jela i nove namirnice.
Prijavio se na kulinarski show
– Čak sam se s prijateljem prijavio na kulinarski TV show “3,2,1 – kuhaj!” i ušli smo u uži izbor, ali na kraju je moja dijagnoza bila problem. Mislili su da ne bih mogao podnijeti cjelodnevna snimanja – kaže Zdravko. Ranije je poznavao tek nekoliko začina, sve se kuhalo s neizostavnom vegetom, no danas zna kombinirati začine koji svojom ljekovitošću pomažu u liječenju raka. Tako se svakoj namirnici dodatno pojača okus, a jelo je fino i različito od drugog. U vrtu posadi ljupčac, koji često zovu “domaća vegeta” – kaže Zdravko.
Za sve aktivnosti u kojima uživa često mu treba i jača hrana, ne izbjegava meso, ali ima jako mnogo jela koja radi prema svom ukusu, mnogo recepata koje prilagodi i neke nove koje sam smišlja. Vratio se i zaboravljenoj aktivnosti – nekad je trčao maratone, ima 20-ak istrčanih maratona i 200-tinjak polumaratona.
– Zadnjih godina prije dijagnoze bio sam sportski aktivan, a nakon liječenja rekli su da “nema plivanja, nema trčanja, moraš se čuvati viroza, imunosni sustav je slab, nema kazališta, nema velikih druženja…”. Kupio sam štapove za nordijsko hodanje i počeo hodati uz Dravu. Nosio sam i stolac pa bih sjeo nakon 500 metara. Zatvorio bih oči i osjećao energiju kako ulazi u moje tijelo. To mi je doista pomoglo. Već sam mogao prehodati 13 kilometara. Nakon toga opet sam počeo i trčati. Otrčao je UNICEF-ovu Mliječnu stazu, 10 kilometara za 58 minuta. Na moru je sudjelovao i u plivačkom maratonu, tri do pet kilometara. Kad ne trči maratone, planinari.
– Nisu mi važne medalje i priznanja, već da živim, da se ujutro budim s osjećajem zadovoljstva što me sve čeka taj dan. Nema boljeg opuštanja od rada u vrtu i na zemlji i nema veće sreće od toga da vidiš kako raste sjeme koje si zasijao. Imam i pčele, oko njih treba jako puno truda, ali svake godine dobijemo 60 kilograma meda. Važno mi je da uživam od jutra do mraka u onome što volim i više ne psujem i ne živciram se zbog gužve u prometu ili sličnih stvari. Nabavio sam i psa. On mi je najveća terapija – kaže Zdravko.
Život prije i poslije bolesti
Često voli reći da razmišlja o svom životu u dvije faze – prije limfoma i nakon dijagnoze.
– Poslije bolesti više nisam isti čovjek i ne živim kao prije. Non-Hodgkinov limfom dijagnosticiran mi je 2015., a nakon liječenja bolest je u remisiji. Nadam se da će tako i ostati, barem do pojave novih lijekova, o kojima se već mnogo govori – kaže. Simptomi zloćudne bolesti javili su se između Božića i Nove godine 2015. Ujutro je prilikom odijevanja primijetio da mu je jedna noga znatno deblja od druge.
– Zovem ženu da vidi, a ona samo što se nije srušila. Jedna je noga bila dvostruko deblja od druge. Šogorica je liječnica opće prakse i odmah smo je nazvali. Uputila nas je na hitnu jer je sumnjala na trombozu, a ako je nastao i neki ugrušak, može loše završiti. Tu su već počeli prvi strahovi. Na hitnoj su napravili ultrazvuk nogu i pokazalo se da nije tromboza. Doktoru sam se požalio i na zadebljanje na preponi. Bezbolno, nepokretno i veliko oko 12 centimetara. Limfom je zatvorio protok limfe i nastala je oteklina. To je bio prvi znak. Možda je to bila i sretna okolnost. Mjesec dana prije počeo sam osjećati slabost u nozi i tupu bol, ali kako sam se bavio trčanjem i planinarenjem, mislio sam da je od toga. Kasnije pretrage i biopsija te patohistološka analiza pokazali su da imam Non-Hodgkinov limfom koji se proširio. Još dok nije stigla definitivna dijagnoza, dok sam bio u bolnici na pretragama, liječnik mi je rekao: ‘Čuj, trebao bi se pripremiti na drugačiji način života. Sumnjamo na limfom, ali potrebna je histološka analiza’. Nisam ni znao što je to. ‘Neka vrsta raka’, rekao mi je, a ja ga dalje više nisam ni čuo. Kako sam se osjećao? Pa kao bačva puna vode, obruči su popucali, voda se izlila i nastale su lokve koje su se raširile i nestale. Tako sam to doživio, kao da su se sve moje stanice raspale – ispričao je Zdravko Hanžek.
Pozitivno razmišljanje
– Drugo jutro u bolnici sam razmišljao: ‘Daj, Zdravko, probudi se! Prije dva tjedna skočio si bungee jumping s Masleničkog mosta i sad moraš skočiti i boriti se za život. I kao da su se lokve skupile i vratile na krevet. Tjerao sam se misliti pozitivno i tješio da moram naći način na koji ću se boriti. I iz dana u dan bilo mi je bolje. Tako sam za dva tjedna i dočekao dijagnozu pa sam je lakše prihvatio – kaže Zdravko. Najveća podrška su mu supruga, kći i sin te roditelji. Kemoterapija je opet izazvala strah.
– Kao da me netko napunio bojnim otrovom – kaže on. Nakon četvrte kemoterapije kontrola je pokazala da se limfom povlači, a nakon osme PET/CT je pokazao da se bolest povukla i ušla u remisiju.
– Tijekom liječenja nastojao sam biti pozitivan, čitao sam budističke knjige, “Krava koja je plakala” i druge, kako bih ojačao psihu,prenosi Gloria
– Najteže je držati ravnotežu emocija i racija. Kada to postigneš, imaš sve – zaključuje Zdravko.
