Kultura

ON je veće čudo i od pjesama koje su mu spjevali: U Stambolu na Bosforu

Istanbulsko prvo jutro u kojem svjesno doživljavam ovaj grad. i već je jasno:

ON je veće čudo i od pjesama koje su mu spjevali. Uvjeren sam da na jednom od sedam brijegova svijetli ono kuransko maslinovo drvo, ni istočno ni zapadno, prenosi dw.

U Stambolu, na Bosforu, bolan paša leži. A „lijepa Fatma“, takođe bolna poželjela „žute dunje“ carigradske. Pa „sitno kolo do kola, čulo se do Stambola”. Izmaglica od nota, sjete i deseteraca okruživala nas je od ranog djetinjstva, a usred te izmaglice bio je mitski grad – neviđeno omiljen ili omražen, najčešće oboje u isti mah. Vizant, Konstatinopolj, Carigrad, Istanbul.

Šverceri su sedamdesetih donosili robu sa turskih pijaca, kao jeftiniju alternativu tršćanskim krpicama. „Kakav Zapad, Turska je Zapad”, znala bi reći Bika, kada bi hvalila svoju istanbulsku robu u bosanskoj kasabi. Istih tih sedamdesetih, noseći turski džins, redovno sam posezao za knjigama iz majčine biblioteke. Štefan Cvajg je u „Zvjezdanim trenucima čovječanstva“ ostavio zapis „Osvajanje Vizantije”. Pamtim dramatično poglavlje Kerkaporte. Radilo se o jednoj carigradskoj kapiji koju branioci 1453. nisu zamandalili da bi turske trupe tuda nagrnule u grad.

Gledao sam i dokumentarni film Fatiha Akina Crossing The Bridge – The Sound of Istanbul. Taj sound me je na neki način i domamio ovamo. A pročitao sam i knjigu Orhana Pamuka o njegovom rodnom gradu- Istanbul, uspomene i grad: „Da li je tajna Istanbula u njegovom siromaštvu koje živi pored slavne istorije; u tome što uprkos tolikoj otvorenosti za spoljne uticaje vodi zatvoren mahalski i društveni život i što mu se svakodnevica sastoji od trošnih, krhkih odnosa u pozadini veličanstvene prirodne ljepote okrenute prema spolja? Ali svaka priča povezana sa oštim karakteristikama jednog grada, njegov duh ili biće, pretvara se posredno u razgovor o našem sopstvenom životu, a još i više o našem sopstvenom duhovnom stanju. Grad nema drugog centra osim nas samih.”

Zlatni Bosfor

Sve su to slike koje su nastale prije mog dolaska. A sada one blijede pred ranojutarnjim svjetlosnim spektaklom nad Bosforom. Ustao sam rano. Sinoć je padala kiša. Ali oblaci se sa azijske strane razmiču i puštaju da sunce, koje se pomalja, prospe svu srču lomljenog zlata svih carskih riznica na površinu vode. Stojim na ravnom hotelskom krovu i gledam kako lađa – danas se to zove tanker – presijeca zlatni tepih na svom putu ka zapadu.

Nigdje ni jednog jedinog stanovnika od ukupno 15 miliona koliko ih živi u širem području grada.

Okrenem se i vidim čitavu kaskadu krovova i terasa, sve do vrha brijega na kojem se razbaškarila moćna gospođa širokih bokova – Aja Sofija. A lijevo od nje, udjenuta u pejzaž antena i dimnjaka – Ahmedija. Prvo jutro u Istanbulu, prvih petnaest minuta u kojima svjesno doživljavam grad, i već je jasno: on je veće čudo i od pjesama koje su mu spjevali.

Prvog dana smo protutnjali kroz sve znamenitosti u centru. Na internetu smo kupili ulaznice. Redovi pred Aja Sofijom ili Ahmedijom – džamijom sultana Ahmeda– koju zbog plavih pločica zovu i Plava džamija, naprosto ubijaju svaku želju za susret sa istorijom. Zato je kupovina karata prije dolaska u grad najpametnije rješenje.

Ne treba puno trošiti riječi na Aja Sofiju. Spolja gledana, ona je monumentalna. Divite se neimarima koji su je ovakvu i ovoliku sagradili prije hiljdau i po godina. Dugo je to bila najveća crkva ukupnog hrišćanstva. Ali kada ste unutra, u polumraku, i dignete pogled ka kupoli, podići će vas žmarci. Popnete se na galeriju da bi se sreli sa zamišljenim Isusovim licem na otkrivenim raskošnim mozaicima. Carigrad je očito bio mjesto na kojem su gradili za vječnost.

Prolazak kroz Plavu džamiju nije donio onaj meditativni mir svojstven islamskim bogomoljama. Masa svijeta koja se izuva, ulazi sa svojim cipelama spakovanim u kese – žene obavezno zadužuju marame za pokrivanje glave – neopisiva gužva i bukvalno protrčavanje kroz unutrašnjost, ostavljaju malo mjesta za druženje sa vijekovima memorisanim u lijepom zdanju. Ahmedija je tako ipak najljepša kada se gleda od Aja Sofije.

Okupljališta bogobojaznih ljudi

Riječ džamija su Turci iz arapskog prenijeli na Balkan. Izvorno je na arapskom značila „okupljalište“.U savremenom arapskom jeziku riječ džamija ne označava mjesto molitve već se koristi u drugom značenju, kao fakultet. Turci su zadržali značenje koje su dali i nama. U potrazi sam za mjestima koja će mi dati to što tražim – mir koji se osjeća u dvorištu Begove džamije u Sarajevu.

Taj mir je svuda oko čovjeka kada uđe u dvorište džamije Mehmed-paše Sokolovića, našeg čovjeka koji je postao najmoćnija figura carstva poslije sultana. Na kamenom dvorištu, uglačanom stopalima vernika, kišom i vekovima, skupilo se samo nekoliko starijih muslimana. Turista skoro da i nema. Ovdje, na strmini prema Bosforu u spletu sokaka može se zamisliti koliko daleko je tada bio Višegrad, a koliko jaka nit mora da je povezivala pašu sa rodnim krajem koji je iz istambulske perspektive bio na kraju svijeta. I onda se sve poveže – arihtekta Sinan, „osmanski Mikelanđelo“ je sagradio i ovu elegantnu džamiju i višegradsku ćupriju na Drini. Tako ja, početkom 21. vijeka sjedim u sjenci zdanja iz 16. vijeka shvatajući da su genijalni ljudi mnogo prije nas pronikli u poeziju kamena i proporcija. A naše je da te proporcije upamtimo kao svečane trenutke kada smo bili dio jednog većeg sklada.

Siđe li putnik još nekoliko stotina metara kroz tu mahalu prema Bosforu, naići će na neobičan prizor. Kučuk Aja Sofija bi bila najstarija vizantijska crkva u gradu – da nije njenih minareta koji je označavaju kao džamiju. Potpuno jasan starovizantijski stil građevine da naslutiti, da je ona, dok je još bila crkva, poslužila kao uzor mlađoj sestri – Aja Sofiji – napravili su uvećanu verziju jer je sklad ove manje bogomolje zaista jedinstven. Ni ovdje nema previše turista. U džamijskom dvorištu možete da sjednete na klupu i razmišljate o prolaznosti, kao starac na ulazu koji prstima pokreće svoju brojanicu.

Istanbulske džamije i crkve su toliko brojne i osebujne, da bi samo za njih trebalo napisati posebnu knjigu. Sve što je zamislivo već se u Istanbulu gradilo – od vizantisjkih crkava, preko velelepnih džamija koje su se po sjaju i veličini trudile da nadmaše Aja Sofiju, do barokne džamije na obali Bosfora, koja pokazuje da je Istanbul redovno usisavao i zapadnoevropske stilske elemente.

Svjetlost zvijezde u kandilu

Ipak, kada sam se trećeg dana boravka u gradu, izašavši iz Misirli čaršije, koju u zapadnim turističkim vodičima označavaju kao Egipatski bazar začina, uputio mahalskim mravinjakom , popriličnom uzbrdicom – Istanbul je sav bregovit – poslije dvadesetak minuta othukivanja, jer je u oktobru bilo toplo, našao sam se pred Sinanovim ponosom – Sulejmanijom.

Ta džamija je jedna od najljepših sakralnih građevina koje sam vidio. Velelepna, a skladna, reprezentativna, a vitka i razigrana, sa prelijepim dvorištem i starim turbetima, ova džamija ima jedinstven položaj iznad Bosfora. Prva asocijacija je – Bazilika Svetog srca (Sakre ker) na Monmartru u Parizu. I tamo su, kao i ovdje, brižljivo odabrano mjesto i građevina jasnih linija postali jedna od najljepših silueta koju vidite odozdo i jedan od najljepših vidikovaca sa kojih se može pogledom zagrliti cijeli grad.

Sin jermenskih pravoslavnih hrišćana, mimar Sinan, nije uručio samo jedinstven poklon svom gosodaru, Sulejmanu Veličanstvenom, čije je turbe pored džamije jednako posjećeno kao i sama bogomolja, već i cijelom čovječanstvu. Unutar džamije, kao u mnogim drugim islamskim sakralnim građevinama kaligrafski je ovjekovječena 24. kuranska sura An Nur – nazvana po jednom svom ajetu – svjetlost. Tu se kaže da je Alah izvor svjetlosti nebeske i zemaljske. Pominje se niša sa kandilom, a kandilo je kao zvijezda. Pominje se i maslinovo drvo, ni zapadno ni istočno. „Alah vodi ka svjetlosti svojoj onog koga on hoće“. Za mene nema dileme da je nebeska svjetlost dotakla Sinana i ono što je on gradio.

Hiljadu očiju

Jedno cijelo prijepodne je potrebno svakome ko odluči da posjeti Topkapi saraj – sultanovu palatu u kojoj se od osvajanja Kostantinopolja četiri vijeka odlučivalo o sudbini carstva. Naziv Topkapi je nama lako razumljiv – kapija topova. Ulaz u sultanovu palatu je izgrađen na mjestu gdje su turski topovi razorili vizantijsku kapiju.

Uđete kroz Carska vrata u prvo, upravno dvorište koje je okruživalo dvor, i opet ste suočeni sa vizantijskim korijenima grada – Crkva svete Irine koja je u osmansko doba služila kao skladište municije i kasarna za janičare, a od 19. vijeka je pretvorena u muzej. Kroz Vrata pozdrava dospjećete bliže jezgru osmanske moći – riznici i sofi na kojoj se vijećalo o svjetskoj politici. Vrata čednosti, ne bez humora u ideji onoga koji je dodjeljivao nazive, vode do harema i privatnih odaja. A četvrto dvorište je sultanova golema terasa iznad Bosfora – tu je vladar provodio dane u šetnji i razgovoru.

Drama Osmanskog carstva je imala svoju glavnu pozornicu ovdje. Vodič, čovječuljak sa velikim kišobranom, priča nam da sultani nisu verbalno opštili sa slugama. Jedan pljesak rukom ili nakašljavanje bili su signali čije značenje robovi nisu smjeli da prenebregnu. Inače ih je moglo zadesiti pogubljenje u dvorištu. On nam priča i o vremenu kada je Sultan Mahmud II silom počeo sprovoditi reforme, janičari su se usprotivili. U Topkapi saraju ih je juna 1826. pogubljeno na hiljade, a sultanovi topovi su ih spržili u kasarnama. Kasnije je masakr oko 30 000 janičara kitnjasto nazvan „dobrotvorni događaj“.

Hiljadu očiju

Izađe li se iz sultanove palate i pođe za tramvajskim šinama dole, prema Zlatnom rogu, vidjeće se kula na tvrđavi – Paviljon svečanih povorki. Otud je sultan pratio povorke esnafa u svečanim uniformama i parade, ali i nadzirao rad svoje vlade. Sa tog mjesta je Kemal Ataturk 8. juna 1928. obznanio uvođenje latiničnog umjesto arapskog pisma.

Iza te kule je nekadašnji dio Topkapi saraja pretvoren u Park Gulhane – ako bismo ga izgovorili kao Đulhana prepoznali bismo u nazivu Kuću ruža. Nazim Hikmet, jedan od velikih turskih pjesnika 20. veka, inače rođen u Solunu, koji je zbog svog ljevičarenja dosta vremena proveo u turskim zatvorima, pa je izbjegao u Moskvu i tamo umro, ostavio je pjesmu „Orahovo drvo“.

…ja sam orahovo drvo u parku Gilhane

Staro orahovo drvo, kvrgavo i hrapavo

Ali ti i policajac to ne vidite.

Moje lišće su ruke,

Imam ih tačno sto hiljada.

Tebe i Istanbul dodirujem sa sto hiljada ruku.

Moje lišće su oči, u čudu gledam unaokolo,

Tebe i Istanbul posmatram sa sto hiljada očiju.

Na koncu, moram da kažem: Nazime, u pravu si. Baš toliko očiju je potrebno za ovaj čudesan grad.


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh