Mještani, rodbina i prijatelji ispratili su u Posušju na posljednji počinak dvoje mladih ljudi, Mirelu Rezo i Stjepana Jukića, a tijela šestero njihovih kolega, koji su također preminuli od gušenja plinom, bit će pokopana sutra u mjestu Rakitno.
Istraga još uvijek traje.
To je danas u Posušju potvrdio šef policije Zapadnohercegovačkog kantona Milan Galić.
Galić je naveo da će biti provedena toksikološka i kemijska vještačenja, ali vještačit će se i uređaji iz kuće.
Budući da je uzrok smrti osmero mladih Posušaka gušenje, koje je najvjerojatnije nastupilo uslijed ispušnih plinova iz agregata koji se nalazio u ostavi uz prostoriju gdje su nađeni mladići i djevojke, neophodno je uraditi vještačenje tog uređaja.
Međutim, Galić je otkrio da će, uz agregat, biti provedena vještačenja peći na drva i dimnjaka.
“U vikendici je, što je utvrđeno tijekom uviđaja, bila i peć u kojoj je bilo žeravice, a kako bi se utvrdio točan uzrok smrti, odnosno da bi se utvrdilo kako je došlo do gušenja, provest će se i vještačenja dimnjaka. Također, po potrebi saslušat će se i druge osobe na sve okolnosti”, kazao je Galić danas u Posušju uoči sahrane Mirele Rezo i Stjepana Jukića.
Anesteziolog iz Splita otkrio je li se osmero stradalih Posušaka moglo spasiti
Koliko je ugljen monoksid “vražji plin” najbolje pokazuje slučaj iz sela Tribistovo, blizu Posušja gdje je u jednoj noći, kako se pretposvalja, od posljedica trovanja ugljen monoksidom, na pragu života, preminulo osmero mladih ljudi. Umrli su, ne dočekavši Novu godinu, koja je za njih i njihove porodice trebala biti bolja, od one za sve nas grozne 2020. godine. Nažalost, nisu je dočekali.
Je li ih se moglo spasiti, jesu li mogli preživjeti i šta je trebalo s medicinske strane napraviti u slučaju da je neko na vrijeme “banuo” na vrata kuće u kojoj se slavio doček Nove godine?
Na ta pitanja za Slobodnu Dalmaciju odgovorio je prof. dr. sc. Nenada Karanovića, poznati splitski anesteziolog, bivši predstojnik Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje KBC-a Split.
“Da je netko “naletio” u prvim trenucima, kada je plin počeo trovati te mlade ljude i da ih je iznio vani, na čisti zrak, životi su im mogli biti spašeni. Ma, da je samo netko otvorio prozore, da se razrači prostorija u kojoj su boravili, cijela ova tragična priča ne bi bila ovakva. Mediji pišu da je prozor bio otvoren, no zasigurno ne dovoljno da u tu kontaminiranu prostoriju uđe potrebna količina zraka koja bi “očistila” ugljični monoksid, kazuje dr. Karanović.
Smrt je kod mladih ljudi nastupila zbog nedostatka kisika u krvi.
“Umjesto kisika u krvi, krv je “zaposjeo” ugljični monoksid i zbog toga je i mozak ostao bez kisika, a usljed toga nastupila je smrt. Teško je reći koliko je trebalo vremena da bi došlo do smrtnog ishoda. To je individualno pitanje, a ovisi o zdravstvenom stanju osobe, godinama, kondiciji… Ne nastupa smrt kod svih u isto vrijeme. Kod starije i bolesnije osobe, smrt će zbog trovanja ugljičnim monoksidom nastupiti prije”, kazuje dr. Karanović.
Ugljični monoksid je vrlo podmukao plin.
“Kada se na selu loži vatra uz pomoć ugljena, takve je prostorije uvijek potrebno zračiti, da uvijek bude cirkulacija čistog zraka”, kazuje dr. Karanović.
Smrt kod ovakvih slučajeva trovanja nastupa u roku od nekoliko minuta.
“Već smo spomenuli nekoliko čimbenika o čemu to ovisi. Nastupanje vremena smrti svakako ovisi i o količini ugljičnog monoksida koji je “pušten” u prostoriju, o tome kolika je to prostorija… Naime, ukoliko neka prostorija ima 200 kubika zraka, u njoj se teže otrovati nego u prostoriji koja ima, recimo samo 100 kubika zraka, odnosno koja je manja. “Prokletstvo” ugljičnog monoksida je u činjenici da je on plin bez mirisa, okusa i da je nevidljiv. No, ukoliko je ugljični monoksid “potekao” iz generatora, ta mladost je trebala osjetiti smrad benzina, odnosno ispušnih plinova, ukoliko je generator radio na pogon benzina. Očigledno ga nisu osjetiili ili mu nisu pridavali važnosti”, kazuje dr. Karanović.
U ovom slučaju vrijeme provedeno u kući bilo je pogubno.
“Da je netko ušao u tu kuću, kada su oni tek počeli “tonuti u san”, jer se od ugljičnog monoksida “utone u san” i da ih je sve iznio vani na čisti zrak ili da je samo otvorio prozore i napravio “propuh” ta bi djeca danas, vrlo vjerojatno bila živa”, kazuje dr. Karanović.
Pomoć im je mogla biti pružena, uz pretpostavku da ih je neko omamljene, ali još žive odvezao i u barokomoru.
“Da, ali u tu su barokomoru morali biti prevezeni najdalje 45 minuta od trenutka pronalaska, ukoliko bi bili živi. Naravno, prije odlaska u barokomoru, morala bi im se pružiti prva pomoć, oživljavanje, davanje kisika, ukoliko je to potrebno”, kazuje dr. Karanović.
Porodice preminule mladosti nemaju nikakvu utjehu i teško je pronaći i jednu riječ koja bi olakšala njihovu bol. Ne dao Bog nikome više nešto slično da se dogodi.
“Jedina utjeha, u ovom groznom, jezivom događaju, koji je nažalost obilježio sve te obitelji, njihove živote i cijeli taj kraj, može biti u činjenici da djeca nisu patila. Nisu imali bolnu smrt. Umrli su i nesvjesni onoga što se oko njih događa. Osjetili su umor, jednostavno utonuli u san i nakon toga se ugušili”, rekao nam je prof. dr. sc. Nenad Karanović.
Koliko bi im pomogla barokomora govori od dr. Gojko Gošović, poznati ljekar hiperbarične medicine iz Splita,piše Slobodnabosna
“Da su u trenutku pronalaska bili živi, moglo im se pomoći u barokomori, naravno uz pretpostavku da su u nju dovedeni na vrijeme. Prije toga bi trebalo obaviti reanimaciju, transport sa kisikom iz tog mjesta u Hercegovini, do barokomore, uz pretpostavku da kod njih nisu nastale maligne aritmije srca. Kod ovakvih trovanja, ukoliko osoba preživi, znaju ostati neurološke posljedice. Stravičan slučaj, koji se mogao spriječiti da su, kojim sučajem bili otvoreni prozori”, zaključio je dr. Gojko Gošović.
