Nebojša je volio da crta, a pisao je poeziju od studentskih dana, pa do kraja. Baratao je riječima, volio je da napiše poruku u stihu. Njegove SMS-ove i danas svi njegovi bližnji čuvaju, i dalje im se smiju. Bio je Šekspir SMS-a, prenosi “Nedeljnik“.
Poslije njegovog odlaska, Milica je u tim pakovanjima, bolnoj selidbi, pronašla jednu svesku sa crtežima i poezijom.
Evo jedne pjesme, koja je sada prvi put ugledala svhetlost dana. A u knjizi ih ima još.
Tužno pozorište
Imam tužno pozorište.
Oko jastuka sa loše nacrtanim cvijećem.
Sa zidova još cure nečije suze.
Između crno-bijelog i kolora.
Jedan reflektor.
Jedan gledalac.
Mnogo glumaca. Mnogo.
Par iskrenih. Sa osmijehom
I suzom.
Ali gledalac se zanio,
pa zaboravio da tapše.
Sad sjedi sam.
Zatvara oči
i predstava se nastavlja.
Na tren vidi njihove ruke
odozgo. Prema njemu.
Igra se njima.
Igraju se.
Smije se jako
kao nikad.
Tresu se suze na zidovima.
Osjeća ritam i dah na vratu
I Sunce u stomaku
I svjetlo u glavi.
Vrisak.
I mir.
I mir.
Nema aplauza.
