Svaštara

Ne mogu više da trpim razne pritiske i očekivanja

Bolna istina je da žene uglavnom sebe lažu dok veruju da jesu nešto osim mašine za rađanje.

Žena - Kurir.rs

Ne znam, očigledno sam i ja sebe lagala. Inače ne bih pomislila da moj život više nije vrijedan, kada mi je ukinuta šansa da budem inkubator, prenosi “LOLA“.

Prenosimo nešto vrlo važno:

Danas sam shvatila da me 99% muškaraca uopšte ne zanima, ali nisam imala hrabrosti to sebi da kažem. Do danas.

Naravno bolna istina je da žene uglavnom sebe lažu dok vjeruju da jesu nešto osim mašine za rađanje. Ne znam, očigledno sam i ja sebe lagala. Inače ne bih pomislila da moj život više nije vrijedan, kada mi je ukinuta šansa da budem inkubator.

Naravno ta laž ne bi bila toliko dobra laž da u nju ne vjeruje i muškarac, i roditelji i drugi roditelji i svi. I onda ničim izazvana neumoljiva statistika potvrdi. Partneri u 90% “tih slučajeva” napuštaju žene. Pročitala sam to u Blicu, rekao neki ljekar. Tad sam mislila neće.

Naravno niko sebi nikad ne bi priznao da ja sam osoba koja ostavlja bolesnu osobu. Naravno bolest nikad nije razlog. Naravno uvijek ima puno drugih razloga. Naravno uvijek je razlog to što ne vidiš budućnost. Budućnosti jednostavno nema. Vjerovatno bih i ja ostavila sebe da sam mogla.

Hvatala sam sebe kako zavidim mojoj mami, jer još uvijek ima matericu. Zavidjela sam jednoj babi koja ima manji stupanj raka od mene. Zavidjela sam sestri koja je imala toliko ozbiljan oblik raka da nisu mogli da je operišu već je odmah išla na zračenje i hemoterapiju.

Hvatala sam sebe kako zavidim mojoj mami, jer još uvek ima matericu. Zavidjela sam jednoj babi koja ima manji stupanj raka od mene. Zavidjela sam sestri koja je imala toliko ozbiljan oblik raka da nisu mogli da je operišu već je odmah išla na zračenje i hemoterapiju.

Zavidjela sam svakoj djevojci koja hoda ulicom i ispod majice ima matericu. Zavidjela sam onima kojima kažu da imaju samo 30% šanse da zatrudne. Zavidjela sam onima koje imaju muževe bez pokretnih spermatozoida jer mogu da budu velikodušne i ne ostave ih. Zavidjela sam muškarcima.

Bila je jedna čistačica u bolnici. Kaže da je pokušala da se rokne kad je posle neuspjelih vještačkih oplodnji dobila rak i kad su joj izvadili sve. Imala je muža svekrvu sve. Samo da nije tog raka. Onda se lječila od samoubistva. Onda ih je odjebala i došla opet u bolnicu. Da radi.

Ona je pričala o tome ravno. Mehanički, kao da je na lijekovima. Vjerovatno jeste. Kaže više ne trpi sr*nja. Svaki dan opere po jednu sobu, za nedjelju dana sve. Ne može da trpi nepravdu. Ti si jedini čovjek ovdje, mislila sam. I ta žena čisti umjesto da grli ljude.

A onda dođe psiholog i kaže došla sam samo da vidim jeste u redu. Dođe defektolog i kaže javite se ako vam je nešto potrebno vidite imate ovaj sajt. Ima soba da se moliš. Ima kroz prozor hram. Mene sramota iskreno ja sam se molila samo da zaspim. I da ne prođe vazduh u venu.

U tom limbu, gde postoji samo vazduh u veni i buđenje u pet ja sam bila enormno zahvalna što postoji neko kome bih nedostajala kad bih odlučila da me nema. Cijela metafizika života pretvorila se samo u jedan veliki pokušaj da dočekam sutra. I još jedno sutra. I onda još jedno.

Smrdljivi PTSP dođe poslije. Poslije zdravih obroka. Poslije trčanja, kupovine opreme za trčanje, poslije tegova, ravnog stomaka, mazanja kreme za ožiljke, poslije voća i salate sa kozjim sirom, poslije pokušaja da imaš se*s, poslije ima vremena, poslije posla i poslije terapije.

Dođe uglavnom kao zagušljiva tuga kad vidim kako ljudi imaju živote koji idu dalje. Kad svi negdje žure, a ja se skupim i zamišljam da je neki dan od prije. Kad kažu pa lijepo izgledaš, jesi dobro sa velikim znakom pitanja. A ja želim da sve stane svi umru i svo cvijeće uvene.

Kažem evo PTSP je gord poremećaj. Izgleda kao skroz si dobro, lijepa si i sretna i baš si se oporavila dok neko ne kaže nešto. Kao minsko polje. I kad neko stane na minu brzo moram da odem kući da plačem, ako ne odem odmah može da mi padne mrak na oči i povratim svo smeće iznutra.

Zamišljam kako nanosim bol, kako nekom glavom udaram o asfalt, kako imam toliko snage da smrvim kožu pa meso pa kosti pa ako ima još nešto unutra onda to pa sjedim u lokvi krvi i još me boli. Ne znam da li je to neki prijatelj, brat, možda mama ili ljekar il nepoznat neko skroz.

A ja sam ona što stavi ruku na oči kad gleda strašan film. I samo čujem sebe kako izgovaram odvratne riječi, riječi odvratne kao kad neko na ekranu kopa oči i čuje se ono šljap šljap znaš da je odvratno i ako ne vidiš i neko diše i stenje i pitaš se je l sad gotovo ili ima još očiju.

I danas je izgleda gotovo sa kopanjem očiju. Kad vidim da je gusto moram da odem. Ne smijem da popijem previše, da budem gladna ili uzmem ekser na žurci. Ne smije niko da pokuša da me poljubi. Ne smije niko da me pita zašto ne. Moram da budem unutra. Nekad moram da ležim dugo.

Moram da se pokrijem da bude toplo kao da me neko grli, ali niko ne smije da me grli. U svemu slično kao devojčica sa šugom u tiršovoj. Moram da plačem sama jer drugi ako čuju meni će biti žao što oni to moraju da čuju. Jednom sam se sama uplašila svog glasa. Tako plaču samo bebe.

I onda posle bude bolje. Moram ponovo da stvorim imuni sistem. Moram da stvorim sve nove mehanizme odbrane. Ne mogu da idem bez kože okolo. Tako na izvol’te ako biste da me povrijedite evo recite samo. Ili ako biste da vas povrijedim da počinim hladnokrvno sedmostruko ubistvo. Bar.

Bilo mi je prvo užasno kad se ljudi došaptavaju iza mojih leđa. Reci joj ti, reci joj ti, ja više ne znam, nemoj pred njom i ta sranja. Onda sam otupila i istovremeno shvatila da su u pravu. Treba da zaziru. Treba da se sklone. Ne mogu više da trpim sranja.


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
Na vrh