Ljiljana Nikolovska, 57-godišnja splitska pjevačica koja se proslavila kao pjevačica popularne grupe Magazin, rekla je u razgovoru za Novosti da je za dom u američkom gradu San Pedru u Kaliforniji, gdje od 1995. godine živi sa svojim suprugom Peterom Mazichem, veže progresivnost te savezne države.
– Veže me i obitelj, glazba, zajednica, ogromno neprobojno klupko ideja, kreacije, optimizma, ideala, suradnje i aktivizma koji ovdje nikada ne spava, hiljade malih “komuna” s vlastitim komunikacijskim kanalima koje monopolistički mainstream skoro ni ne dodiruje. Kalifornija ima puno problema, ali ih za razliku od mnogih drugih zajednica pokušava riješiti. Što reći o Kaliforniji nakon Eaglesa: “‘Relax’, said the night man, ‘We are programmed to receive. You can check-out any time you like, But you can never leave!'”
Nikolovska kaže da je pandemija promijenila način snimanja u glazbenim studijima te onemogućila nastupe uživo, ali da je tehnologija popunila većinu nastalih rupa. Vlastite projekte trenutno samo prikuplja jer nema dovoljno vremena da ih realizira. Fokusirana je na izradu obiteljske biografije koju bi htjela završiti prije nego što joj djeca navrše 18 godine.
Nikolovska, koja je tijekom 1980-ih pjevala na sedam albuma grupe Magazin, kaže da gitarist i basist nekog originalnog benda sami ne mogu više tvoriti taj isti bend.
– Možda je šteta ne koristiti prepoznatljiv naziv dok god je moguće, ali to je dvosjekli mač jer prodaješ nešto čega više nema, nije važno je li ovo novo bolje ili lošije, drugačije je. I to se uvijek osjeti. Ljude za muziku vežu sjećanja i emocije i na ovakvom pristupu možeš kratkoročno profitirati, ali dugoročno gubiš identitet – dodala je.
Nikolovska je otkrila da bi joj bilo gušt surađivati s Matijom Dedićem i Vasilom Hadžimanovim te da su joj Edo Maajka i TBF oduvijek zanimljivi.
– Oko zajedničkog rada imam samo jedno pravilo. Ako nismo frendovi, ne možemo raditi. Frend je meni netko koga ne moraš dobro poznavati, ali si uzajamno želite sve najbolje – rekla je pjevačica.
Dodala je da će u budućnosti s Davorom Toljom napraviti nešto za Radničku frontu, stranku na čijoj je listi bila na prošlim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Nikolovska je prije toga 2016. i 2020. godine volontirala u sklopu kampanja Bernieja Sandersa, koji je tih godina pokušao postati predsjednički kandidat Demokratske stranke.
‘Zaslužna estradna radnica SFRJ’
Nikolovska je rekla da Magazin ne pamti kao fenomen.
– Znam samo da smo konstantno putovali, znali smo imati po dva-tri, čak i četiri koncerta dnevno, nekad u dva različita grada u istom danu. Valjda kada nemaš vremena sebe ugledati na televiziji, nemaš predodžbu o nekom statusu i popularnosti. Doduše, sjećam se da nas je baš veselilo kada bismo na putu u kombiju čuli neku našu stvar na lokalnom radiju, pogotovo nakon onog nagradnog fijaska s “Piši mi” na Zagrebfestu 1985. godine, kada je publika napustila Lisinski jer nismo pobijedili – rekla je Nikolovska za Novosti.
Pjevačica je nedavno na Facebooku objavila fotografiju svoje značke “Zaslužne estradne radnice SFRJ”, a za Novosti je pojasnila njezin značaj.
– To nije bila samo značka već državno priznati umjetnički status koji je bio vezan uz određene beneficije, stambene, mirovinske i slično. Nekada su postojali vrlo strogi uvjeti za dobivanje takvog statusa – rekla je.
– Sjećam se, na primjer, da su ga odbili dati pjevačici Lidiji Percan. Oliver (Dragojević) je, mislim, na račun njega 1987. dobio svoje potkrovlje u Splitu, a status je stekao godinu dana prije bubnjara Magazina Ante Miletića i mene, s tim da je moj devedesetih potpuno izbrisan iz hrvatskog registra. No nebitno, to sam i očekivala od tadašnje vlasti – dodala je pjevačica.
Nikolovska je rekla da se iz tog perioda najradije sjeća interakcije s publikom, koja je bila, kako kaže, neopisiva.
– Magazin je bila i neka mama u publici kojoj nije smetala cura na pozornici u konfekcijskom odjelcu, dijete, koje je voljelo naše plesne parodije, svekrva, koja nije skrivala da također ide na koncert, kapetan trajekta ili vozač autobusa kojega je putnik zamolio da pojača radio i nitko se nije bunio. Ne znam, mladost i entuzijazam skoro uvijek nađu plodno tlo, čak i kad je ponekad ono što radiš nemušto ili patetično umotano, a i toga smo imali napretek. Kada se sjetim nekih od tekstova, zgrozim se, ali bilo je tu i par bezvremenskih, tako da mi nije žao. Prijemčivost tih pjesama možda leži i u njihovom, tada neobičnom, specifičnom miksu popa i folka, koji je kreiran u suradnji s velikim brojem ljudi iz branše, za razliku od ekskluzivne manufakture kojom se autori u regiji bave od devedesetih – rekla je.
– Bez Nenada Ninčevića, Zvonimira Stipičića Miša, Marine Tucaković, Hrvoja Hegedušića, Mate Došena, Vesne Srećković, Gabi Novak, Željka i Krešimira Žnidarića, Ksenije Erker, Željka Brodarića-Jappe, Damira Mihanovića Ćubija, Vedrana Božića, Zdenka Runjića, Hrvoja Grčevića Grge, Vladimir Bubića Bubija i mnogih drugih, Magazin ne bi ni značio ni zvučao isto. Razumijem ja današnju matematiku, od nečega treba živjeti, ali ne razumijem tu novu autorsku ekskluzivu. Što više ljudi, veći je dijapazon ideja, kvalitetniji odabir materijala za albume. Smanjiti ovakav tim na nekoliko ljudi umjetnički nema nikakvog smisla – dodala je.
Volontirala za Bernieja Sandersa
Nikolovska je 1990. godine odselila u SAD, a u Hrvatsku je redovito dolazila sve do 1996. godine.
– Sjećam se da nam je 1991. na vrata u stanu u Splitu pokucala nekakva patrola. Ušli su, pozdravili, čula sam jednoga kako dovikuje nekom s vrata: “Nema problema, ovo su roditelji naše Ljilje!” Pristojno nas pozdrave i odu. Idući koji su se pojavili bili su crnokošuljaši. To ne bi bio toliki problem da imamo iole nezavisne sudove, ali nažalost, istina je suprotna. Nakon 22 godine suđenja, koje je moje roditelje koštalo života, pobijedili smo na sudu, ali roditelji nikada nisu dobili bar nekakvu ispriku, a kamoli odštetu za taj sramotni proces. Ako radniku ili penzioneru moraš ukrasti da bi stvorio državu, nisi državnik, nego običan švercer zmijskog ulja za upalu desni – rekla je za Novosti.
Pjevačica je aktivna na društvenim mrežama, a koristi ih uglavnom za zabavu, razgovor te razmjenu informacija s aktivistima iz grupa u kojima je član. U kampanjama Bernieja Sandersa sudjelovala je, kako je rekla, iz brojnih razloga.
– U SAD-u imaš pravo na izbor između 3272 ljuta umaka u dućanu, a nemaš pravo na zdrave zube. Dostupno zdravstvo ne postoji. Državni vrtići, plaćeni rodiljni dopust ili bolovanje ne postoje. Minimalna satnica se nije mijenjala u zadnjih 12 godina, a prije toga je porasla za jedan dolar. Zatvora ima deset puta više nego osnovnih škola jer su profitni. Zakone nam otvoreno, direktno sastavljaju i dostavljaju naftni, farmaceutski, ratni i Wall Street lobisti. Sedamstotinjak ljudi posjeduje preko 90 posto zemlje. Mi se kao najbogatija federacija na svijetu doslovno raspadamo. Imamo nestašice i inflacije kao Jugoslavija osamdesetih. I zato Bernie i zato demokratski socijalizam. Volontirala sam na obje predsjedničke kampanje Bernija Sandersa preko tzv. Online Response Teama, skupina koje se služile za internetski marketing, povezivanje i organizaciju aktivista na terenu. Na taj je način radilo preko četiri milijuna volontera, a organizirao nas je kalifornijski demokratski kongresmen Ro Khanna, da bismo s vremenom sami preuzimali vođenje različitih kanala. Ove se veze nisu pokidale ni nakon izbora, i danas aktivno vodim jedan tim – dodala je.
Dopisivanje s Katarinom Peović
Nikolovska je upitana za usporedbu SAD-a i Hrvatske.
– Mislim da mi živimo vašu budućnost i to me boli jer je vi ne vidite. Zdravstvo se u svim ex-Yu zemljama raspada da bi ga tajkuni pod parolom “Vidiš da ne šljaka!” privatizirali, a onda više nema pravila, bolesnik postaje potpuno nebitan. A sve te fore su milijun puta oprobane i prilično jeftine – postepeno smanjuješ ulaganja da bi nešto prestalo biti funkcionalno, vičeš “Vatra!” i prodaš privatniku. Na kraju od obične ulične lopuže, makar na kratko, postaneš kapitalistički heroj, a kada ljudi shvate što se događa, bude kasno. Zato me boli gledati što se događa u mojim zemljama, jer sve su to moje zemlje, sviđalo se to nekome ili ne. Sve zemlje nastale raspadom SFRJ su naše. Znaju me Ameri pitati kako je netko “naš” ako je iz Travnika ili Skopja. A kako nije? – rekla je.
Pjevačica je rekla da je Radničku frontu podržala jer je “autentična, mlada, progresivna, nepotkupljiva i ima je***i integritet’. S programom strane se slaže u cijelosti, osim s “dvije, tri sitnice”. Katarina Peović, predsjednica stranke, upala joj je, kaže, u oko kao predstavnica nove struje te se s njom počela dopisivati. Peović ju je nakon toga pozvala da se pridruži stranici i Nikolovska je poziv prihvatila.
– Nekad se ljutim na njih jer ne govore dovoljno javno koliko zapravo svakodnevno pomažu na terenu, kontaktiraju radnike i radnice, doniraju, glasači nisu ni svjesni da oni jedini novac koji dobiju u Saboru ne stavljaju u svoj džep. (Mark) Twain je napisao: “Pošten čovjek u politici svijetli kao svjetionik.” Tako i oni – rekla je Nikolovska.
Pjevačica je rekla da joj nedostaje stari Split kojeg više nema.
– Grad humora, beštima, serenada i suza, barki, kamena, cementa i zelenila, ruža, jorgovana i tratinčica, grad koji je proizvodio od najbolje krafne na svijetu do prekooceanskog broda. Nedostaje mi refužo bijela čokolada u Bonačića koju sam kupovala s ćaćom, Splitsko ljeto na kojem sam nastupala s baletnim studijom. Ljeti smo mi klinci cijelu sezonu na ulicama izigravali bobije i od turista učili sve strane jezike u hodu, a jedini cilj je bio pred jesen nekako doći do para za Super Rifle u švercera – dodala je.
– Bio je to grad s velikim lutkarskim kazalištima, knjižarama, sjećam ga se punog arzelinki, pamtim naivce, dišpetože i genijalce, klape po kantunima, hrpu djece na ulicama i plažama, plesnjake i disko, mjesne zajednice, pune bašte domaćih ljudi. Raznolik, otvoren i zaje*antski grad, grad u kojem su redikuli bili selebritiji, a selebritiji samo dica iz ulice, Lepin i Smojin grad, ponekad zločest, ali na kraju nikada ni nepravedan ni crn. Bio je to grad svih boja u kojem si bio ismijan u lice, a branjen iza leđa. Split je bio fenomen, i zato su ga prvog žrtvovali, kao da su cijeli grad bacili u more – zaključila je Nikolovska.
