Laganjeje dio ljudske svakodnevice. No, što su bijele laži?
Većina ne može svoj dan zamisliti bez izgovorene laži. Psihologinja Bella DePaulo u svom istraživanju iz 1996. to i potvrđuje.
DePaulo i suradnici proveli su poznato istraživanje na 147 ispitanika čiji se raspon godina kretao od 18 do 71.
Ispitanicima su dali da tjedan dana vode dnevnik laganja, odnosno rekli su im da bilježe sve neistine koje su izgovorili u danu. Pokazalo se da je većina ljudi tijekom tih sedam dana slagala jedanput ili dvaput dnevno.
I muškarci i žene lagali su u petini razgovora ako su oni potrajali dulje od 10 minuta, a također, prosječno su ispitanici lagali gotovo svakoj trećoj osobi s kojom su bili u interakciji.
Bijele laži
Iz navedenog istraživanja vidimo da je laganje, premda dio naše svakodnevne interakcije, nevjerojatno kompleksan fenomen. Naravno da sve laži nisu jednake.
U većini slučajeva ljudi se koriste bijelim lažima, odnosno dobronamjernim obmanama (ili prešućivanjem) koje upotrebljavaju kako bi nekoga zaštitili od neugodne istine.
Primjer bijelih laži je kada partnerici ili partneru kažemo kako je večera odlično ispala, premda je bila jedva jestiva, ili kad prijatelju kažemo da ga vodimo u kino, a zapravo ga vodimo na zabavu iznenađenja koju smo isplanirali za njegov rođendan.
Kada sebi dozvoljavamo korištenje bijelih laži? Istraživanja pokazuju kako su bijele laži često društveno prihvatljive, te da se njima najčešće služimo u sljedeća četiri slučaja: kako bismo izbjegli sramoćenje ili poniženje, kako bismo umanjili mogućnost za konfliktom, kako bismo prekinuli neugodan susret, ili kako bismo prekinuli vezu (korištenjem fraza poput: „Osjećam da smo trenutno u različitim životnim fazama“ i sl.).
Lagati ili ne?
S jedne strane, ne smije se zaboraviti kako su bijele laži i dalje – laži. Kada osoba kojoj se nešto slagalo (ili prešutjelo) tu laž otkrije, možda će se osjećati prevareno, bez obzira na motiv koji je imala osoba koja je slagala.
Uostalom, kada nekome slažete, oduzimate mu/joj pravo izbora budući da donosite izbor umjesto te osobe. A pretpostavka o tome što je za drugoga bolje možda nije ispravna.
S druge strane, govorenje bijelih laži smatra se društveno prihvatljivim, čak se nagrađuje (primjerice, manja je vjerojatnost da ćemo dobiti šefovu opomenu ako slažemo da smo zapeli u prometu, nego ako kažemo da smo zaspali).
Generalno gledajući, istina je vjerojatno uvijek najbolja opcija. Ipak, često ju mijenja društveno prihvatljiva bijela laž koja ne šteti drugoj osobi i koja će imati učinak emocionalnog olakšanja za obje uključene strane. Odluka o tome što je u redu slagati, a što nije, ovisi o vašim motivima i potencijalnoj šteti koja bi mogla nastati za drugu osobu ukoliko se odlučite slagati.
Također, uvijek treba imati na umu da netko ima različita očekivanja od vas o tome koje teme zaslužuju apsolutnu istinu. Ako osjetite da osoba očekuje da budete potpuno iskreni prema njoj – nemojte to zanemariti, prenosi activa.
Zaključno, prije odluke da nekome slažete, uvijek je dobro prisjetiti se Nietzscheove rečenice: „Potreslo me ne to da si me lagao, nego da ti više ne vjerujem.”
