U petom je mjesecu trudnoće, a sa suprugom i četvoro djece od osam, sedam, četiri i dvije godine noć je provela u kolima u Bojčinskoj šumi u Beogradu jer nisu imali kod koga da odu nakon što su ih komšije prijavljivale vlasniku stana i policiji.
Niko od prijatelja nije u mogućnosti da nas primi. Sa stanodavcem nismo imali potpisan ugovor, jer taj četvrti sprat u zgradi u Surčinu gdje smo mi živjeli nema dozvolu, nije legalizovan. Mi smo smetali komšijama ispod, tačnije smetala su im naša djeca. Oni su nas malo-malo prijavljivali – priča Ćirić.
Dodaje da do sada nisu imali neprijatnih iskustava sa stanodavcem, odnosno njegovom kćerkom, s kojom su stalno komunicirali.
Nismo bili kod kuće u nedjelju, izveli smo djecu u grad. Neko od komšija je opet zvao stanodavca da se žali na dječiju galamu. Zvao nas je unuk stanodavca da nam to javi. Mi cijelog dana nismo bili tu, a oni se žale na galamu! Rekao nam je da moramo da se iselimo do kraja nedjelje, iako smo kiriju platili do 1. decembra. Tražili smo da razgovaramo s gazdom stana. Međutim, on nije htio ni da čuje da produžimo na još neko vrijeme dok se ne snađemo. Suprug ga je upitao da li on zna da imamo prava da budemo tu do marta, s obzirom na to da ide zima. Odgovorio je: “Ja ću da dođem, pa ćemo da vidimo da li mogu da te izbacim iz svog stana ili ne” – prisjeća se drhtavim glasom sagovornica Kurira.
Kaže da je stanodavac njihovo odsustvo iskoristio da promijeni bravu na stanu.
Zatekli smo ih kako se pakuju u kola i gazda nam je rekao da se ne penjemo za džabe jer nam je brava promijenjena. Zvali smo i policiju, uzeli su izjave, ali su rekli da ne mogu ništa jer je to njegov stan. Djeca su plakala, istraumirala su se, smrzla su se… Mnogo mi je teško, ne mogu da shvatim da smo ostali na ulici.
Ćirića navodi da su sve stvari i namještaj u stanu njihovi, ali da nemaju gdje s tim i da ih još nisu preuzeli:
Niko od prijatelja nije u mogućnosti da nas primi dok ne nađemo stan, juče smo svratili do moje prijateljice kako bismo se malo ugrijali. Javila sam učiteljicama da djeca neće doći u školu i da znaju o čemu se radi. Ne znam šta ćemo i kako ćemo, plašim se da odem Centar za socijalni rad. Suprug je zaposlen, a ja sam dobila otkaz prije mjesec dana.
Stanodavac: Morao sam da ih izbacim, komšije su zvale policiju
Cvetko Sarić, stanodavac, tvrdi za Kurir da oni nisu redovno plaćali kiriju i da nije mogao da postupi drugačije.
Komšije su se stalno žalile na njih, zvali su policiju i socijalnu službu, govorili su da su ostavljali djecu samu, da djeca ciče, vrište, da nema nikoga, zvone im na vrata… Ne mogu da ostavljaju djecu samu, nešto će da se desi. Znam ja šta su djeca, ja ne mogu da gledam to da djeca budu sama. Koga god da zoveš, niko nije nadležan. Morao sam to da uradim, neka uzmu svoje stvari, niko im ne brani. Njih je primila moja kćerka, ja sam im još prije mesec i po dana rekao da se isele. Stalno govore kako imaju neka prava – kazao je.
