Ne ispiše ih ni do pola, a postadoše nerazdvojni prijatelji. Vojnić je formiran kao odbrambeni grad u vrijeme napada Turaka.
U svojim navalama Turci su ove krajeve pustošili gotovo dva vijeka, Hrvati su pobjegli u Kranjsku i Štajersku, odnosno današnju Austriju, a tu ničiju zemlju su počeli da naseljavaju i Srbi. Danas u ovoj opštini podno Petrove gore živi nešto manje od 5.000 ljudi, svaki drugi je Srbin, nešto manje je Hrvata, a najmanje Bošnjaka.
Gradonačelnik dolazi iz redova HDZ, ali u veću svi narodi imaju svoje predstavnike. O suživotu se ovdje i ne govori previše, kada on u praksi funkcioniše vjerovatno bolje nego igdje drugdje. Priču o ovom kordunskom dijelu Hrvatske kazuju tri pomalo neobična čovjeka, imam, fratar i pop. Admir Muhić, Ivo Bošnjak i Željko Vidaković.
Predstavnici su svojih naroda, svojih religija i dobri su prijatelji, koje je životna sudbina spojila baš ovdje, kako kažu u “centru svijeta”.
“Vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuvjerski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti riječi”, slaže se trojac.
“Ma mi smo se kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan”, dodaje hodža Muhić.
“Sva trojica smo rođeni u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovjek, ili nisi čovjek, nema to baš puno veze sa nacionalnošću”, naglašava fratar Ivo.
Ima, dakako i stvari oko kojih se ne slažu. Tako recimo oženjeni efendija i paroh fratra koji je, dakako, u celibatu, kada pričaju o plusevima i minusevima ženidbe tješe ga da se ne brine, jer nije on u minusu već su njih dvojica, jer stvar treba sagledati cjelovito, a ne samo s jedne strane, piše “Jutarnji“.
“Eh, da li je prednost ili nedostatak, ne znam ni sam šta bih ti rekao. Kažu mi oni – blago tebi, nemaš žene, pa ne polažeš nikome račune, a ja njima kažem, da nemate žena, kukali bi vi!”, kroz smjeh priča fratar Ivo.
Prvi su prijateljstvo sklopili efendija i paroh, jer su najduže tu.
“Ja sam Željka posjetio za jedan Uskrs, poželio sam da mu čestitam iz kolegijalnih razloga, a isto tako sam znao da odem na ponoćnu misu u katoličku crkvu kada je župu vodio fratar Tomo. Htio sam da izazovem pozitivan efekt. Pomislio sam, kada dijete vidi da hodža, fratar i pop zajedno sjede, reći će kući: mama, tata, deda, vidio sam ih da sjede zajedno. Onda su roditelji dužni da mu kažu: i on je čovjek, iako nije “naš”!
Pozdravi ga napolju, pomozi mu, nasmješi mu se u prolazu, ustani mu u autobusu. Neka ova naša zajednička slika bude takva poruka koja će otići u svijet”, kaže imam Muhić, dodajući da je na njima da budu portparoli ljudima.
“Ako je čovjek na rubu i u siromaštvu, on je na pragu da izgubi vjeru u Boga, znači, mi smo ti koji im moramo pomagati, i duhovno i socijalno i materijalno, da se s njima radujemo i tugujemo. Ako budu morali da odemo svi, ja ću biti zadnji koji će otići”, kaže hodža.
“Ima ovdje velikih socijalnih problema, vidim da ima kuća bez vode, pa majka nosi kupati djecu na rijeku ili potok. To je sramota, i to sam rekao načelniku opštine”, kaže fratar Ivo, slažući se sa svojim kolegama da više brige treba posvetiti mladim ljudima, jer previše ih odlazi trbuhom za kruhom.
