Ivan Marinković je sa njima podijelio kako je izgledalo njegovo liječenje od alkoholizma.
– Keva mi je umrla 2015. godine, a od 2014. godine do 2016. godine sam se ubijao, pio sam. Otišao sam poslije na liječenje, sam. Nisam ja planirao tada, i dalje sam živio. Jedno pivo popiješ preko toga, počinju oči da ti crvene – pričao je Ivan.
– Koliko ti je trajalo to – pitao je Petrući.
– Ja sam prestao sam da pijem te lijekove, jer sam htio da pijem. Naredne tri ili četiri godine sam pio svaki dan. Cijeli dan sam pio, ne samo uveče kad se izađe. Ustanem, cirkam, normalno ja sve radim, idem ovamo, tamo, sve sam ja to tako – rekao je Ivan.
– Kad si posljednji put pio, tj. prestao – pitao je Petrući.
– Prošle godine. Kada ideš da se liječiš od alkoholizma, svako je medicinski alkoholičar. Ja sad tebi ne mogu da opišem, ima klošar od 20, a ovaj doktor nauka, treći put dolazi. Tamo ti kažu: “To je sve za liječenje”. Ti moraš da se pridržavaš pravila. Kad izađeš odatle, mjesto boravka se mijenja. Znači, ne možeš da budeš tamo gdje si pio, jer se smatra da te na neki način društvo vuče. Drugo, ne možeš da sjediš u društvu kad se pije. Ja sam shvatio da mi ne treba, taj trip sam prevazižao, a prije toga sam mislio da mi treba. Sve vrijeme sam pušio dok sam trenirao, sva sreća, nije mi smetalo. Nikada nisam prestao da pušim, jer nisam bio spreman sebi da kažem to. Kad budem isto rekao ovako, tada ću biti spreman – rekao je Ivan, pa je nastavio:
– Još jedan moj prijatelj, stariji je od mene 20 godina. Puši, a ne pije. Kad je bio mlad on je pio litar žestine za noć, kockao i sve to. On me je navukao na saznanje da sve možeš kad hoćeš i da ti ne treba ništa sa strane. Prvih par mjeseci je bilo da me žena prati, da me ne ostavlja samog. Meni sad pun podrum, imam i rakije i vina, ništa. Pravio sam sr**a. Tipa, vozim, mogao sam da napravim neko sr**e, ali nisam hvala Bogu. Zvoni mi telefon, neki fiksni broj, ja se inače ne javljam, kaže: “Evo me u zatvoru”. On cirkao isto, klubski pjevač, imao je prije dvije tri godine saobraćajku sa posljedicama, ne smrtnih. Išao je na suđenje i dobio obavezu da se javlja, on zaboravio i eto – pričao je Marinković,.
– Sva sr**a se naprave tada, kada si normalan ništa – rekao je Marko.
– To je ljudska slabost, da ne možeš bez toga i onda ubijediš sebe. Isto tako sam tripovao, svi su rekli da ću da imam krize. Prvi dan koji nisam popio, prvih tri, četiri sata ujutru panika. Te večeri do dana današnjeg, nisam kap popio, ništa – dodao je Ivan.
– Kažu da je od cigara mnogo gore – rekao je Marko.
– Ne znam, imam drugara koji je ustao jedno jutro, vidio da su cigare poskupjele i ostavio…Ma možeš da izračunaš. Nek trošim pet evra, mjesečno je 150 evra, godišnje je 1800 evra, deset godina 18.000 evra i tako dalje – rekao je Ivan, piše Srbija danas.
