Salinas utrčava u bolničko kupatilo i povraća sve dok ne izbaci sve iz sebe. Pošto se umije, ovaj student treće godine medicine zuri u svoj blijedi odraz u ogledalu i pokušava da se vrati u život.
Još ne zna, ali pati od simptoma nazvanog ogledalo sinestezija. Kad god vidi nekog ko doživljava bol, ili čak samo osijeti dodir, njegov mozak reprodukuje taj osjećaj u njegovom tijelu. A tog dana 2008. godine upravo je vidio nečiju smrt.
„Vidio sam kako neko doživljava srčani udar i to me je dočekalo sasvim nespremnog”, kaže on.
„Viieo sam kako pokušavaju masiranje srca i osijetio sam kako ležim na linoleumskom podu, dok neko masira moje srce. Osijetio sam kako mi tuba za disanje grebe grlo.”
Kada je pacijent trideset minuta kasnije proglašen mrtvim, Salinas je doživio „jezivu tišinu”.
„Doživio sam potpuno odsustvo fizičkih senzacija. Bilo je to vrlo potresno. Kao da ste u sobi u kojoj radi klima, pa je onda neko odjednom isključi”, tvrdi on.
Pobjegao je u kupatilo gdje je uvjerio sebe da nije umro – i zakleo se da neće više sebi dozvoliti tako snažnu reakciju.
Salinas sa bratom za vrijeme studiranja- BBC
Sinestezija je stanje u kom osoba povezuje jedno ili više čula, umjesto da ih doživljava odvojeno. Neki ljudi doživljavaju ukus kada čuju muziku, dok drugi vide boje kada gledaju u slova i brojke.
Salinas se sjeća prvih takvih doživljaja kada je zvono u njegovoj osnovnoj školi u Floridi zvonilo plavom bojom.
„Kada smo bojili u školi, moje slovo B je moralo da bude tačno određene nijanse narandžaste, dok je broj jedan morao da bude žut”, kaže on.
„Sabiranje mi, takođe, nikad nije bilo jasno. Za mene je dvojka bila crvena majčinska osoba, dok je četvorka predstavljala plavu prijateljsku osobu. Kako su onda dva i dva mogli da čine četiri?”
Međutim, njegove kolorne asocijacije pomogle su mu da pamti informacije, zbog čega je postao „majstor za vokabular i spelovanje”.
Džoel sa majkom- BBC
Salinas se s mukom uklapao u društvo svojih vršnjaka i sijeća se da je pitao majku zbog čega ga niko ne voli. Jedan od problema bio je taj što je previše volio da se grli.
„Grljenje je predstavljalo kompletno uranjanje”, napisao je 2017. u svojoj knjizi „Dodir u ogledalu”.
Tad bi osjetio toplinu i sigurnost i „hladnu, srebernoplavu boju, isto ono osijećanje koje je u meni stvarao broj četiri”.
Ali druga djeca bi njegove zagrljaje često smatrala čudnim.
Pošto je često bio odbacivan, Salinas se povlačio dublje u svoj svijet. Satima bi gledao televiziju, uživajući u tome kako čitavo njegovo tijelo kao u ogledalu doživljava senzacije svakog dodira i pokreta na ekranu.
„Kada bi Ptica Trkačica iz crtaća isplazila jezik, osjetio bih kao da ga plazim ja. Kada bi kojota udario kamion, ja bih to osjetio”, tvrdi on.
Džoel je kao dijete često gledao TV
Salinas je kao tinejdžer shvatio da se osjeća bolje kada pomaže da se i drugi osjećaju bolje, upravo zbog podijeljenog čulnog iskustva. Otkrio je da ga privlači da „liječi ljude” i odlučio je da studira medicinu.
Dotad ni sa kim nije dijelio svoja iskustva, jer je smatrao da svi doživljavaju svijet na isti način. Međutim, tokom ekskurzije u Indiju 2005, dok je bio na koledžu, Salinas je otkrio da to nije tako. Kada mu je kolega student opisao grupu ljudi koji boje doživljavaju kao slova, Salinas je prokomentarisao da je takav slučaj kod većine ljudi.
„Pogledao me je i rekao: ‘To uopšte ne doživljavaju svi ljudi'”, kaže Salinas.
To ga nije nimalo pripremilo za teška iskustva koja su ga čekala u sljedećoj fazi studija.
„Bol dodira u ogledalu postao je najsnažniji na medicinskom fakultetu kada sam počeo da uviđam ekstreme fizičke traume”, kaže Salinas.
Dok je posmatrao tinejdžera na operacionom stolu osjetio je rez kao da neko sječe njegov abdomen, poslije čega je usljedila „topla i uvijajuća senzacija” kada je ugledao unutrašnje organe dječaka.
Sve je to kulminiralo onog dana kada je pacijent umro i kada je Salinas otrčao da povrati u bolničkom kupatilu. Tada je shvatio da će morati da nauči kako da se nosi sa svime time ako želi da bude doktor.
Salinas je otkrio da su senzacije jače kada ga nešto iznenadi ili kada mu je osoba koju posmatra fizički slična. Zato je počeo da se priprema za takve situacije.
„Usredsredio sam se na to da gledam rukav ili kragnu pacijenta, ili na to da se ukotvim u svom tijelu”, kaže on.
Ali takođe je otkrio da mu „hiperempatija” pomaže pri liječenju pacijenata. Gotovo odmah bi znao da li su žedni ili ih nešto boli, primjećujući i najmanje pokrete lica ili tijela.
„Zaista mi je stalo da se moji pacijenti dobro osjećaju, zato što se u tom trenutku i ja dobro osećam”, tvrdi on.
„Pacijenti se tokom boravka u bolnici mogu osjećati veoma usamljeno i mnogo znači to što možemo da dijelimo isti prostor.”
Salinas je diplomirao medicinu u Majamiju
Istraživanje sinestezije bilo je još u povoju 2007. kada je Salinas posjetio vodećeg stručnjaka, neurologa, kako bi se podvrgao testovima.
Rečeno mu je da to što osjeća dodir kada vidi da je neko drugi dodirnut predstavlja novootkriveni oblik sinestezije nazvan dodir u ogledalu. To stanje pogađa 1,6% populacije, prema studijama Majkla Banisija.
Salinas je takođe otkrio da njegova rođena sestra doživljava neka slova kao boje, dok njegovi majka i brat imaju neka iskustva dodira u ogledalu.
Naučnici danas smatraju da smo svi rođeni sa sinestezijom. Prema skorašnjim studijama, bebe povezuju razne oblike sa raznim bojama. To mješanje čula smanjuje se, međutim, kod većine ljudi kako naš mozak odbacuje nepotrebne veze u procesu poznatom kao „potkresivanje”.
„Jedna hipoteza kaže da ljudi sa sinestezijom imaju defekt pri potkresivanju, te da stoga ostaju sa viškom veza”, tvrdi Salinas.
Salinasu, koji sada radi kao neurolog pri Medicinskom fakultetu na Harvardu i u Opštoj bolnici Masačusets u Bostonu, sada je lakše da govori o svojim iskustvima, pošto je istraživanje ovih pojava uzelo maha.
„Ranije ste rizikovali da vas posmatraju kao čudaka, nekog ko se razlikuje ili lažova. Sada mogu da se branim time što je posrijedi nešto stvarno”, kaže on.
Pristao je da ga intervjuiše umjetnica Darija Martin, koja je o ogledalu sinesteziji napravila video-instalaciju za muzej u Londonu.
„Smatramo da ljudi imaju pet čula: sluh, vid, miris, ukus i dodir. Osim ovih, postoji još nekoliko čula koja su naučnici registrovali, među kojima su bol i temperatura”, tvrdi Martinova.
„Sinestezija može da pređe svaku od tih granica.”
Martinova je snimila dva filma koji se bave percepcijom kroz ogledalo sinesteziju. Intervjuisala je veliki broj osoba sa ovim simptomom i upoznala je Salinasa sa jednom od njih – Fionom Torans iz Liverpula, piše “BBC“.
„Naša iskustva su iznenađujuće slična, mada nju, čini se, više potresaju neka fizička iskustva”, tvrdi Salinas.
„Desila se, na primjer, nesreća dok je sjedela u automobilu, neko je nedaleko od nje udaren i iskustvo u ogledalu je bilo toliko fizički snažno da se od toga onesvijestila.”
Salinas kaže da sinestetičari, pošto se sretnu i ustanove koje sve simptome deijle, dobiju „veći osjećaj normalnosti”.
On se, međutim, zalaže za to da sinesteziju ne treba posmatrati kao poremećaj.
„Ne vidim je ni kao nešto dobro, ni kao nešto loše, jer može da bude i jedno i drugo”, kaže on.
„Ne mogu da zamislim svoj život bez sinestezije. Bez nje ne bih bio ovo što sam sada.”
