U svom posljednjem obraćanju na brdu iznad Salema, bivši sveštenik, Džordž Barouz govorio je sa takvom smirenošću i riječitošću da je njegov govor izazvao tugu čak i kod onih koji su ga optužili da je vještac. Svoj govor završio je molitvom Oče naš što je ujedno trebalo da bude dokaz da on nikako ne može biti u službi nečastivog. Ipak, presuda je već bila donijeta i on je osuđen na smrt vješanjem zbog vještičarenja.
Propovjednik i ljekar, Koton Mader, bio je neumoljiv govoreći prisutnima da se đavo nekada pojavljuje u anđeoskom obliku. Uskoro su se Barouz i još četiri osuđenika njihali sa vješala.
Ova strašna scena bila je samo dio epizode lova na vještice koji se odigrao u Salemu, u periodu 1692 – 1693. godine, a koji je počeo naizgled bezazlenim napadima histerije kod tri djevojčice. Dok još uvijek može da se nagađa o tome da li su ti histerični ispadi objašnjivi kao dječija igra, psihička stanja ili čak halucinacije koje su mogle nastati konzumiranjem hljeba od pšenice zaražene posebnom vrstom gljivice, danas je vrlo jasno da je navodni obračun sa vješticama bio samo pokriće za politička razračunavanja u duboko podijeljenom društvu.
Podijela među mještanima tadašnjeg gradića Salema i okolnih sela može se pojednostavljeno predstaviti kao podijela na istok i zapad. Zapad je bio slabije razvijen, sa većinom stanovnika koji su bili puritanci i od kojih je crkva kojoj su pripadali zahtjevala da žive skromnim životom. Sa druge strane, istok se brže razvijao zbog blizine luke pa se na istoku živjelo raskošnije što ujedno nije ni bilo u suprotnosti sa stilom anglikanske crkve kojoj su pripadali.
Netrpeljivost zbog vjerskih razlika i razlike u stilu života rasla je i zbog inicijative mještana sa zapada da se otcijepe i dobiju samoupravu. Svjedočanstvo o uzavreloj atmosferi, u kojoj su svađama doprinosile i sitne sudske zavade, ostalo je u zapisu jednog mještanina: “Brat je protiv brata, a komšija protiv komšije. Svi se svađaju i obračunavaju jedni s drugima.”
Ako danas pogledamo rekonstruisanu mapu Salema vrlo jednostavno se prepoznaje obrazac po kome je navodno nečastivi vrbovao svoje sluge. Domaćinstva među kojima su bili oni optuženi za vještičarenje uglavnom su bila na istoku, dok su oni koji su pokretali optužbe bili uglavnom iz domaćinstava na zapadu koji su, iako siromašniji, bili politički angažovaniji.
Besmislene situacije u kojima je čak i iskaz četvorogodišnje djevojčice, koja je svjedočila pred sudom, bio dovoljan da se potvrdi vještičarenje njene majke, zapravo su imale uporište u mnogo većem autoritetu. Iako Koton Mader nije direktno učestvovao u suđenjima, sud je u njegovim nastupima pronalazio opravdanje i instrukcije za ono što se dešava. Mader je bio sveštenik i ljekar koji je objavio više od 450 knjiga i pamfleta zbog čega je bio najuticajniji intelektualac u zajednici. Više puta je pohvalno govorio i pisao o sudu koji je donosio smrtne presude optuženima za vještičarenje i po njegovoj procjeni na taj način se borio protiv zla. Tako je Mader, u najboljem slučaju iz čiste naivnosti, bio oslonac za političko razračunavanje u toku koga je za vještičarenje optuženo preko 200 nedužnih ljudi od kojih je više od 20 završilo smrtnim ishodom.
Već nekoliko godina kasnije mogle su se čuti oštre kritike na račun ove užasne epizode. Opšti sud je u sjećanje na sramotni proces, 14. januar 1697. godine proglasio za posni dan, a navodno obračunavanje sa vješticama nazvao sotoninim djelom. Dugo poslie smirivanja situacije, nad cijelim gradom je ostala mračna atmosfera grijeha koji je počinjen. Ta rana, od koje se Salem oporavljao, ostavila je dubok ožiljak i Kotonu Maderu. Štetu koja je nanijeta njegovoj ličnoj časti teško je razdvojiti od štete koja je učinjena narušavanjem autoriteta njegove struke, a koji će biti i više nego potreban u borbi protiv jedne druge mračne sile koja je u narednim decenijama zaprijetila kontinentu.
Epidemija velikih boginja
Mader je 1721. godine, na predavanju u Bostonu, najavio strašnu bolest koja se približava gradu. U pitanju je bila epidemija velikih boginja. U namjeri da spriječi širenje bolesti pomogao mu je i njegov rob Onisim koji mu je pokazao ožiljke od inokulacije koja se za spriječavanje širenja epidemije primjenjivala u Africi. Ova preteča vakcinacije se sastojala od procedure u kojoj bi se uzimala tečnost iz čira velikih boginja i nanosila na zasječenu kožu zdrave osobe. Na taj način bi se kod većine, uz blage simptome bolesti, stvorio imunitet.
Zalažući se za što veći obuhvat inokulacije Mader je pokušao da spriječi širenje bolesti, ali čak ni to što je prvu inokulaciju sproveo na svom rođenom šestogodišnjem sinu nije bilo dovoljno da povrati izgubljeno povjerenje. Revolt sugrađana je bio toliki da je jedne noći kroz prozor Maderove kuće bačena bomba koja srećom nije eksplodirala, a u kojoj je bila i prijeteća poruka protiv inokulacije.
Maderova namjera je bila potpuno ispravna, jer kod onih obuhvaćenih inokulacijom, smrtnost koja je inače išla i do 30 posto padala na samo 2 posto. Ipak, njegov imidž je doprinio da u tadašnjem Bostonu obuhvat bude minimalan pa je više od polovine stanovnika grada oboljelo sa smrtnošću od oko 15 posto. Tek sljedeća epidemija iz 1792. godine dočekana je sa zaliječenim ožiljcima povjerenja tako da je inokulacija sprovedena kod velike većine stanovništva, piše “National Geographic“.
