Svaštara

Suad Hamzić: Umro Titov pilot koji je “lovio vanzemaljce”

Umro je Suad Hamzić iz Sarajeva, jedan od najboljih pilota bivše Jugoslavije. Letačku karijeru počeo je na propelerskim zrakoplovima da bi tokom godina napredovao kroz generacije sve bržih i sve sposobnijih letjelica, ali, kao što će potvrditi svi njegovi prijatelji, nikada nije izgubio skromnost koja krasi velike ljude.

Suad Hamzić - Express.hr

Advertisements

Otkako je otišao u penziju, posvetio se porodicii pisanju, a relativno nedavno objavljena je knjiga “Letačke priče” gdje se iznimno živopisno prisjetio nekih od najvažnijih događaja iz njegove karijere.

Portal “Tango Six” redovito je objavljivao njegove priče, a ovo je samo jedna od njih. Obećao sam da ću pisati ovu nepopularnu temu.

Nepopularnu jer oni koji su doživjeli ovu vrstu susreta nerado pričaju a pogotovo pišu o tome zbog nevjerice na koju nailaze pa čak i sumnjičavih, podrugljivih, skrivenih ili neskrivenih sumnji u njihovu istinitost i sumnji u mentalno zdravlje autora ovih priča, piše “Express“.

Službene vlasti, tačnije njihove kvalificirane i ovlaštene institucije koje su zadužene za taj fenomen, za takve pojave, su u pravilu uzdržane, nedorečene, neodređene pa i tajanstvene što dodatno otežava svaku racionalnu raspravu o NLO (Nepoznati Leteći Objekti) ili UFO (Unidentified Flying Objects).

I kod nas je ta tema uvijek bila nekako na marginama interesiranja javnosti ali i nadležnih državnih institucija. Ipak, povremeno se o njoj govorilo i pisalo a nadležni organi Vojske, konkretno Ratnog vazduhoplovstva nisu mogli ignorirati činjenicu da „nešto“ postoji pa su pred kraj 80-ih iz Batajnice prebazirani MiG-ovi u Titograd jer se Jastrebovi i Supergaleb G-4 nisu mogli nositi s tim neidentificiranim letjelicama koje su se tada učestalo pojavljivale nad južnim Jadranom.

O tome postoje i izjave pilota poput pukovnika Milana Mačeka i general-potpukovnika Blagoja Grahovca u čiji kredibilitet ne treba sumnjati. Da li NLO postoje ili ne bilo je i ostalo spekulativno i pitanje ličnih uvjerenja, shvaćanja ili iskustava. Ja lično sam uvjeren da oni nisu nikakva optička pojava, fikcija, halucinacija i slično. A evo i odakle moje takvo uvjerenje.

Prvi put

U proljeće 1972. po lijepom vremenu, nekako u ranim popodnevnim satima, u prednjoj kabini aviona NL-12 (MIG-21, dvosjed) poletjeh na rutinsko izviđanje vremena. U zadnjoj kabini sjedio je zamjenik moje 352. izviđačke eskadrile, iskusni pilot, kapetan I klase Stipić Dušan.

Odmah poslije polijetanja u pravcu 32 sa piste br. 1 aerodroma Bihać, po prelasku sa kanala aerodromske kontrole letenja (AKL) na kanal Oblasne kontrole letenja (ObKL) kontrolor ObKL Janda, kojeg sam već dobro poznavao po glasu i profesionalnom odnosu prema svome poslu, nas upita da li imamo goriva i nekoliko minuta da nešto provjerimo.

Odgovorih potvrdno jer je vrijeme za letenje očigledno bilo povoljno za planirane zadatke po planu letenja eskadrile čija prva smjena, tzv. izlaz, će poletjeti za oko pola sata. Janda nam zadade kurs prema sjeverozapadu i visinu od 10.000 metara. Imali smo skoro pun rezervoar goriva pa ponovo uključih forsaž i prevedoh avion u strmo penjanje.

Na oko 6000 metara i ono malo oblačnosti ostade ispod nas i kada smo postizali zadanu visinu negdje iznad Plaškog, naprijed, malo udesno od pravca našeg leta, na velikoj visini ugledah vrlo blještavo osvijetljen predmet poput velike zvijezde srebrnastog sjaja. Interfonom to saopćih Stipiću. On mi potvrdi da i on vidi isti svijetli objekt.

Javih to kontroloru ObKL pitajući ga za visinu na kojoj se nalazi taj objekt:

– Nemam podatak o visini. Možete li produžiti penjanje?

Njegovo pitanje je bilo umjesno, profesionalno, jer Janda je znao da smo poletjeli po zadatku izviđanja vremena, dakle bez plana da letimo preko 11.000 metara ili brže od Mah 1,6 kada je neophodna, čak životno važna, oprema za visinsko letenje, visinsko kompenzacijsko odijelo VKK i skafanderska kaciga GŠ-3 ili GŠ-6M. Bili smo toga svjesni, veoma svjesni, i Stipe i ja:

– Hoćemo li Stipe? – upitah kroz interfon.

– Idemo Hamzo. – čuh Stipićev odgovor.

– Produžavamo ka objektu, jasno ga vidimo, približavamo se. Ovo kao da lebdi. – javih preko radio stanice.

I zaista, blještavi objekt kao da je lebdio, stajao u mjestu ali još uvijek visoko, mnogo visočije od nas. Avion je, na punom forsažu, u blagom uglu penjanja već bio prešao u nadzvučni let brzinom oko 1,1 Mah i popeo na preko 11.000 metara negdje iznad Ogulina.

Skrenuh udesno za oko 20-ak stupnjevi i usmjerih nos aviona pravo ka objektu koji mi je sada bio u vrhu i na sredini prednjeg vjetrobranskog stakla kabine.

Izgledao je mnogo veći, blještaviji i kao da sam nazirao njegov obli oblik ali mu udaljenost i visinu nisam mogao ni približno odrediti jer nisam imao nikakvog orijentira, repera, koji bi mi pomogao u određivanju dimenzija na vedrom tamnoplavom nebu. NL-12 nije bio opremljen radarom koji bi mi pomogao razriješiti dilemu a i Janda se ušutio očigledno zato što nam ni njegova oprema više nije mogla pomoći.

Prolazimo visinu od 13.000 metara, mahmetar pokazuje 1,4.

Približavamo se objektu koji je još uvijek znatno iznad nas, na 17, 19, možda 22 ili 24.000 metara!? Ali sve smo mu bliže, sve je veći. Pokušavam utvrditi da li je okruglog ili diskolikog oblika. U momentu taj objekt krenu u suprotnom pravcu, ka zapadu, smanjivao se, intenzitet blještavila se smanji, ugasi i u sekundi mi nestade iz vidokruga!

Ono što me impresioniralo je što je krećući se brzinom od 4, 5 ili 6000 km/č – tu brzinu postigao trenutno! Iz mjesta kako bi to rekli u žargonu. Ne, on nije ubrzavao. Taj objekt je krenuo i nestao tom brzinom! Stipe koji je iz zadnje kabine virio između zaglavnika mog katapultnog sjedišta i rama kabine je to isto video i u kasnijem razgovoru, dok smo sređivali utiske, to mi potvrdio.

– Ovaj nestade, u trenutku, ka zapadu. – javih kontroloru ObKL.

– I meni je nestao s ekrana. Vaša pozicija je oko 20 km istočno od Delnica.

Prenesoh pogled u kabinu. Brzina se približavala brzini 1,6 Mah, visinomjer pokazivao nešto iznad 14.000 metara. Isključih forsaž i povukoh ručicu gasa još unazad, ispustih zračne kočnice prevodeći avion u poniranje da se što pre, onako „goli“, bez adekvatne opreme za letenje u tim uvjetima, vratimo u zonu sigurnog leta koju smo bili napustili jednoglasnom odlukom da produžimo neplanirano presretanje nepoznatog objekta.

Sletjesmo. Malo smo još popričali Stipe i ja o tome jer smo, što smo imali pričati, ispričali još u zraku, preko interfona, a nismo ni kolege zamarali pričom o tome što smo vidjeli i doživjeli. A nitko nas zvanično o tome ništa nije pitao, ni tada, ni kasnije.

Nismo čak porazgovarali ni sa kontrolorom ObKL kapetanom Jandom pošto to nije ni bilo predviđeno ili propisano jer svako je od nas samo radio svoj posao.

Drugi susret

Nekoliko mjeseci kasnije. Bio je lijep ljetni dan bez i jednog jedinog oblačića na nebu, izvanredna vidljivost. Napravio sam jedan let u prvom izlazu i čekao da napravim još jedan u trećem.

Kao i svi koji nemaju što raditi na stajanci br.1 aerodroma Bihać, sa koje smo taj dan letjeli, sjedio sam na sklepanim drvenim klupama tzv. kvadrata koji je od komfora, pored tih nekoliko drvenih klupa imao i jednu česmu koja je strčala iz zemlje na nekad dužem, nekada kraćem komadu vodovodne cijevi.

Elem, dangubio sam u kvadratu zajedno sa još nekoliko kolega pilota, desetak tehničara raznih specijalnosti i još toliko vojnika naše 352. izviđačke eskadrile. Ležim na jednoj od tih uskih klupa. Gledam u vedro svijetloplavo podnevno nebo iznad aerodroma. Ugledah srebrenasti balon promjera nešto većeg od jednog metra koji svaki dan tačno u podne meteorolozi sa našeg aerodroma negdje sa pozicije južno od sredine piste broj 1 puštaju, prate instrumentima i mere pravce vjetra i karakteristike zračnih strujanja.

Bio je na visini oko 600, možda 700 metara. Pogledah na sat. Još 15-ak minuta pa podne. Meteorolozi malo poranili, nestrpljivi valjda ili nekome netočan sat. Ustadoh sa klupe. Gledam. Nešto mi čudno. Meteorološki sondažni balon se ne smanjuje povećavajući visinu kao obično?

– Evo ga NLO.

Izgovorih ne znajući što drugo da kažem a da i drugima skrenem pažnju na taj balon koji mi se nekako neuobičajeno ponaša. Koji stoji u mjestu, ne penje se, ne smanjuje se do iščezavanja iz vidokruga kada se popne na preko 3 – 4000 metara ili uroni u neki oblak.

Skoro svi pogledaše u nebo. Poče zezanje i komentari poput: NLO, vanzemaljci, mali zeleni ali i najčešća konstatacija da je u pitanju meteorološki balon.

Većina se nakon kratkotrajnog gledanja vrati svojim temama razgovora, novinama, šahu, dremkanju ili blejanju a nas nekoliko nastavismo gledati u taj svijetli srebrnasti predmet okruglog oblika koji je i dalje lebdio iznad sredine piste broj 1.

Odjednom, vidjeh potpuno isto što sam video iznad područja Delnica nekoliko mjeseci ranije iz kabine MIG-a! Nepoznati objekt ubrzavši trenutno, bešumno, opet u pravcu zapada, Plitvičkih jezera, u sekundi nestade iz vidokruga! Nas nekoliko koji smo tog momenta gledali u taj objekt se samo zgledasmo. Nismo čak ni komentirali.

Nismo imali što i o čemu da komentiramo. Oni koji taj „start“ nisu vidjeli konstatiraše da ih zajebavamo, da se balon, normalno popeo visoko i iščezao iz vidokruga. Ali nekoliko minuta kasnije sa onog položaja aerodromske meteo stanice južno od centra piste poče se uzdizati sondažni meteo balon. Tačno u podne!

Treći, noćni, susret sa NLO

Bilo je to krajem 1973. ili početkom 1974. godine. Letio sam moj drugi trenažni noćni let po maršruti na visini oko 5000 metara – da ne kažem peglao zrak.

I bila bi to jedna od onih noći kada kasno dođeš kući i sutradan ti nije ni do čega jer si se probudio u podne ili samo jedan od rutinskih letova da sa ObKL nije rukovodio letenjem Janda isti onaj kapetan I klase koji me nekoliko godina ranije već navodio na NLO.

A tog kontrolora kojeg nikada pre ni kasnije nisam lično sreo i upoznao sam veoma cijenio, s razlogom, godinama ga slušajući na kanalu ObKL, surađujući s njime.

– Vidra 12 imate li goriva za nekoliko minuta više? – upita me Janda dok sam se na visini oko 5.000 metara iz pravca istoka približavao Karlovcu.
Pogledah stanje goriva iako sam znao da ga za toliko imam viška ili taj utrošak mogu kompenzirati slijetanjem iz prave, bez ulaska u krug sa slijetanje. Potvrdih to kontroloru. Upravo ugledah svjetla Karlovca djelomično pokrivenog oblacima na desetak kilometara ispred sebe.

– U redu 12, snizite u tom kursu na 2.500 metara.

Potvrdih da sam razumio poruku i malo smanjivši snagu motora počeh snižavanje na naređenu visinu. Nad sjevernom periferijom Karlovca postigoh zadanu visinu kada mi Janda naredi zaokret ka jugu u kurs oko 200 prema Dugoj Resi. Upravo po preletu tog mjesta leteći između oblaka koje sam više osjećao nego video, ugledah ispred sebe na daljini od nekoliko kilometara, na mojoj visini, niz svjetala kojima sam se brzo približavao. Ispustih zračne kočnice ne mijenjajući snagu motora.

– Vidim svjetla. Kao kod putničkog aviona. – javih.

– Nema tu ni jednog civila. – čuh odgovor kontrolora koji je sigurno znao što radi, što se događa u zračnom prostoru jer tada je Oblasna kontrola letenja u Zagrebu, među prvima na jugu Evrope već imala upogonjen najmoderniji švedski radarski sistem AS-70 (vojna), tj. „Julija“ (civilna oznaka), u sprezi, koja je osiguravala potpun nadzor nad zračnim prostorom i koordinaciju rada vojnih i civilnih struktura kontrole letenja.

Ne skidajući pogled sa svjetlećeg objekta pokušavao sam utvrditi o čemu se radi. Približavajući se objektu ostavih ga namjerno malo sa lijeve strane moje putanje leta da bih ga što bolje osmotrio.

Bio sam sve uvjereniji da taj objekt nema nikakvu brzinu jer ne mijenja svoj položaj, ne udaljava se, ne približava se velikom brzinom, ne mijenja se rakurs, izuzev što mu se ja približavam.

Na trenutak pogledah u kabinu. Vidjeh da letim sa nešto malo iznad 500 km/s pa uvukoh zračne kočnice ne mijenjajući snagu motora. Približavam se svjetlima koja sada vidim jasno. U liniji su, imam utisak u malo povijenoj liniji, ali jarka, prejaka za civilni avion čak i da su svi putnici držali podignute roletnice na prozorima.

Imam utisak da svjetla lagano, sporo, mijenjaju nijansu, boju između svjetlo zelene, žute i blago ljubičaste.

Osu aviona vodim desno od svjetala objekta čiju dimenziju i udaljenost ni približno ne mogu da odredim. Tek kada mi je glava bila okrenuta pod 90 stupnjevi ulijevo znao sam da prolazim pored tih svjetala ali pojma nisam imao kako daleko od njega 100, 200 ili 300 metra. Nisam imao predstavu kojih dimenzija je taj objekt, koliko duga je ta linija čudnih svjetala.

– Što je ovo?. – pitam zbunjeno, tek da nešto kažem, da se javim.

– Ne znam ni ja, vaš kurs za Rakovicu je…produžite na toj visini.

Krećem u levi nagib, u zaokret, zavrćem glavu unazad da još promotrim taj objekt ali ulijećem u oblak. Pogled prenosim u kabinu, na instrumente, postavljam zadani kurs i visinu, podešavam snagu motora da ponovo uspostavim brzinu od 800 km/čas. Radio kompas prebacujem na 5. kanal „RA“ – Rakovica koji će me dovesti na tzv. ulazna vrata mog aerodroma na koji slijećem nekoliko minuta kasnije.

Niti sam kome pričao a niti me koo pitao što sam video i doživio u tom letu. Nisam ni telefonom pozvao Jandu, da ga ne ometam, jer on je još radio svoj posao a ja sam, bar za to veče, svoj završio.

Čudno svjetlo

To i nije bio susret već naprosto promatranje čudnog, jakog svjetla koje je nekoliko minuta stajalo negdje iznad Petrinje ili Siska oko ponoći u proljeće 1975. godine. Nas 4 ili 5 pilota promatralo je to čudno svjetlo s različitih pozicija i visina s udaljenosti od 50 do 150 kilometara pokušavajući da mu odredimo poziciju i visinu. Tu noć letjeli smo po zadatcima RTI (Radio tehničkog izviđanja) svako po svome zadatku praktično nad teritorijem 2/3 Jugoslavije.

Vraćao sam se na visini oko 7-8000 metara iz područja južnog Jadrana i približavajući se Bosanskom Petrovcu kada na sjeveru daleko, vrlo daleko, na visini većoj od moje osmotrih jarko svjetlo koje je, imao sam utisak stajalo.

Netko od kolega javi da vidi neobično, jako svjetlo. Javi se drugi, pa treći kolega. Javih se i ja saopćivši svoj utisak o poziciji i visini tog objekta, izvora te svjetlosti. Bilo je to pravo „goniometrisanje“ ali vizualno, „odokativnom metodom“. Dakle slobodnom procjenom. Suglasismo se da je to svjetlo onih čudnih boja promjenjivog tona i nijanse (pri čijem opisu se osjećam kao onaj Đuro iz sarajevskih Nadrealista) ali i da je visoko preko 15.000 metara, da se ne pomjera.

Suglasismo se i da mu je pozicija negdje između Siska i Petrinje a jedan kolega je navijao za malo sjeverniju poziciju, bliže Ivanićgradu. I baš kada smo se usuglasili, nakon nekoliko minuta svjetlo nestade.

Tu noć ja na Oblasnoj kontroli u smjeni radio neki kontrolor kojeg ni naša konverzacija, koja se u cjelini odvijala na njegovom, petom kanalu nije zainteresirala i zaintrigirala da i on pažljivije pogleda u svoje ekrane. Ili bar da javi da on ne vidi ništa.

Poslije slijetanja malo smo prodiskutirali o utiscima ali su i oni ostali samo naši, potpuno lični. Ovo i nema veze s mojom letačkom karijerom ili susretima s NLO ali ima s činjenicom da se odnos prema neuobičajenim pojavama na (ex)našem nebu ni do danas nije promijenio.

Leti u mojoj kućici kod Kotora kada sam u njoj sam ili kada se familija ili društvo raziđe imam običaj da se zavalim u stolicu i meditiram najčešće gledajući u vedro zvjezdano nebo. Ne bojte se, nisam baš romantičan tip da vam pričam o stotinama zvezda padalica koje sam video ili željama koje sam poželio tada, jer mi to i ne padne na um.

Neću vam pričati ni o putanjama satelita koji od pola sata po zalasku sunca pa naredna dva sata možeš gledati kako naprosto špartaju nebeskim prostranstvom iznad nas. Ono što vam želim ispričati ja da sam u dva navrata prvi put u ljeto 2008. pa ponovo 2011. video neuobičajenu pojavu na nebu prelijepog Bokakotorskog zaljeva.

U oba slučaja iznenadno se palilo svjetlo izuzetno blještavo, snažnog intenziteta, nekako hladno rekao bih, nestvarno snažno i hladno. Trajalo je oko 2 sekunde i opet se gasilo. U tom trenutku obasjalo bi intenzivnom hladnom svjetlošću moj cio vidokrug a stjene iznad Dobrote kao da su se približavale meni bliže, jasnije, svjetlije nego usred sunčanog dana. I one su tada djelovale nekako svjetlije i hladnije.

Sutradan i narednih dana bih osluškivao da li će iko od komšija, turista ili sredstava informiranja spomenuti tu pojavu. Nikada je niko nije spomenuo. Kao da se to i nije dogodilo.


NAPOMENA: Video materijali objavljeni u ovom tekstu postavljeni su na globalnim internet servisima za javno i besplatno dijeljenje video materijala. Oni nisu vlasništvo portala Haber.ba i portal Haber.ba ne odgovara za njihov sadržaj i autorska prava.

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh