A niko o njenoj smrti ni riječi nije rekao. Ona je nažalost jedna od mnogih, “običnih”, o čijem kraju tek započetog života niko i ne govori. Pismo prenosimo u cjelosti:
Posvećeno djevojčici Merjem…
Umro je Šaban Šaulić
Vijest je stigla do mene, upravo kad sam Merjem milovala po kosi. Tražila je da mi leži u krilu. Sićušna je, ne osjećam njenu težinu. Umire i ona! Dvanaest joj je godina. Kažu, kasno je za sve, karcinom je metastazirao. Jedna pacijentica surfa na internetu. Čudi se: umro je Šaban Šaulić. . Čita, naglas: timovi ljekara su se borili da ga izliječe. Šutim i mislim: malom Merjem se ne bave timovi, za Merjem nema velikih klinika, za nju nema čak ni lijekova. Kriza, kažu u državi, zdravstvo u dugovima.
Umro je Šaban Šaulić!
Merjem plače i uči Fatihu naglas. Kosa mi se diže na glavi. Pokušavam navući ampulu analgina. Ruke mi drhte, a radnica pored mene reče: “Znaš li da je umro Šaban?” Nisam je ni pogledala. Odlazim do moje male pacijentice. Ubrizgavam lijek protiv bolova, a silno bih željela ubrzgati joj život. Glava mi je oborena i mogu sebi dopustiti suzu.
Umro je Šaban.
Istoga dana umrla je i Merjem. Jedna vijest je podjeljena na svim portalima, na svim televizijama, za drugu niko ne zna. Umrla je onog trenutka kada joj je otac, u radnom odijelu građevinskog, radnika došao na odjel. Kupio je lijekove za nju. Kaže: “Jedva sam ih našao”, prenosi “Hayat“.
