Svaštara

DAJETE LI SVOJE STVARI DRUGIMA: Ove tri greške ne smijete činiti

Unijela sam plastične vreće. Stavljajući na stol zahvalna što sam bila u mogućnosti otići u prostore humanitarne pomoći i uzeti nešto hrane.

Prosjak - Nadlanu.com

Advertisements

Zahvalna sam što porodici mogu ponuditi nešto drugačije.

Otvaram kutiju sa smjesom za kolače, i radujem se. Kolači su za naš luksuz.

Posežem za velikom zdjelom, i toliko sam sretna da bih pjevala. Možda će sve biti u redu. Istresam smjesu u zdjelu, i osjećam miris vanilije. Razbijam jaje i tek onda primjećujem mali taman trun u bijeloj praškastoj mješavini. Gledam bliže i vidim da ih ima još, prenosi “Infopult24“…

Bube! Ova kutija je puna sitnih buba.

Datum isteka ovoj kutiji bio je prošle godine. Bacam sve u smeće. Osjećaj da želim zapjevati me je napustio.

Osjećati se siromašno nije dobar osjećaj

Brišem suze prije nego je moja mala kćer vidi. Osjećam se siromašno samo određenih dana, a ovo je jedan od njih.

“Mislim da ću napraviti nešto drugo”.

“Zašto?”, pita ona.

Lažem je i kažem: “Jer tako želim.”

Biti zahvalan je ponekad teško

Boreći se da ostanem zahvalna pitam se: Zašto neki ljudi daju ono čega se žele osloboditi? Kako bi se osjećali da su oni ti koji to primaju?

Sjećam se još jednog odlaska u prostore humanitarne pomoći. Volonter koji sjedi za stolom bilježi moje informacije i traži od mene da sjednem u čekaonicu.

Kad su me prozvali, bila sam prva u prostoriji. Postavka u dvije prostorije ličila je na prodavnicu. Na policama su razne vrste konzervisane robe. U drugom dijelu vidim kutije žitarica, keksa, krekera. Na nekim policama su mali komadići papira na kojim piše:

Ne više od 2 konzerve za po porodici s 3-4 člana

Dok me volonter gleda, ja uzimam dvije konzerve. Ona kaže: “Ne, možete uzeti samo jednu konzervu, imate dvije osobe u porodici.”

“Imam tri osobe u porodici,” izgovaram tiho.

Počinje se raspravljati, a zatim provjerava moju karticu s informacijama. “Oh, da u pravu ste.”

Osjećam se kao da su me uhvatili u krađi, osim što nisu.

Prelazimo u dio s higijenskim potrepštinama. Mogu izabrati samo jedno, bilo papirnate ručnike, toaletni papir, ili salvete. Biram toaletni papir. Gledam kako uzima paket s četiri paket rolne i otvara ga. Stavlja jednu rolnu na policu i pruža mi tri.

Jedva sam u stanju gledati.

Čujem samo fragmente onog što mi govori. “… svo pecivo koje želite … možete uzeti dvije kutije žvakaće gume ili dvije čokoladice po djetetu …”

Pretvaram se da ništa ne osjećam i nastavljam hodati. Zahvaljujem joj i guram metalna kolica ka mom autu. Buka škripavih kotača kolica čini tih odlazak nemogućim. Nadam se da neću vidjeti nikog koga poznajem.

U trenutku kada otvaram prtljažnik, moje suze ne prestaju. Nikad se ovdje ne želim vratiti. Vraćajući kolica, vidim prijateljicu koja tamo radi. “Šta nije u redu?”, pita ona, vidjevši moje lice.

Govorim joj moje iskustvo dok suze i dalje padaju. “Mislim da ovo više ne mogu. Zamalo nisam vratila hranu. Ali , želim da znaš, zahvalna sam za svu hranu koju smo odavde ikad primili.”

“Žao mi je”, kaže ona, “molim te dođi ponovo.”

Mjesec dana kasnije…

Došlo je vrijeme. Da opet odem do humanitarne pomoći? Kroz glavu mi prolaze različiti scenariji, ali na kraju sam odlučila probati još jednom.

Nešto je različito. Niko ne otvara paket toaletnog papira kako bi izvadio jednu rolnu. Niko ne dovodi u pitanje što sam uzela dvije konzerve juhe. Osjećam da je ono što sam rekla uvaženo.

Teško je biti osoba koja je u potrebi.

Tužno je da živimo u svijetu u kojem neki ljudi određuju vrijednost drugih po tome što je on ili ona ima. Njihova filozofija može biti: “Ako imate malo, vrijedite malo.” Ali Bog ne određuje našu vrijednost na taj način. Mi smo vrijedni jer smo Božji.

Misionarski par koji živi u inozemstvu dobiva paket pomoći od nekog iz njihove matične crkve. Osjećali su se uzbuđeno gledajući svaki predmet u kutiji. Dok nisu otvorili malu posudu zataknutu u dnu. Sadržaj? Komadići sapuna. Pokraj njih je bila mala limena kutija ispunjena iskorištenim vrećicama čaja.

Nepotrebno je reći, ovaj par je obeshrabren.

Lako je napraviti pogreške kada dajemo. Lako je umisliti da osoba treba biti zadovoljna što god dobila.

Pobrinite se da pri davanju izbjegavate sljedeće:

Ne dajte ono što treba baciti u smeće.

Ponekad se moramo zapitati: “Bi li mi ovo željeli za našu porodicu?” Ako ne, to treba ići u smeće.

Kad dajete ne očekujte ništa za uzvrat

Kada dajemo besplatno, nemamo očekivanja.

Ako smo razočarani time kako drugi primaju naše darove, možda treba da u svom srcu provjerimo očekujemo li nešto nazad.

Nemojte davati samo kad drugi za to znaju

Ako ne možemo dati anonimno s vremena na vrijeme, možda naši motivi nisu dobri. Davanje nije predstava za publiku.

Primanje dara može učiniti da se osoba osjeća voljenom. Može učiniti da se osjećaju posebnim. A zar to nije glavni razlog davanja?

Autor:
Anne Petterson;
Prevod: Aleksandar J.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh