Svaštara

“Ovako sam u u ZAVEJANOM BEOGRADU jutros shvatila da su SVI MUŠKARCI slabići i da su žene SUPERIORNIJA VRSTA”

Jutros sam putovala ravno sat vremena i 55 minuta od kuće do posla, a razdaljina nije iznosila ni šest kilometara.

Autobus - Ilustracija/Kutak.rs

Advertisements

Nakon 35 minuta čekanja autobusa, ušla sam promrzla u isti i imala šta da vidim – još jednu u nizu scena koja je dokazala da su Srpkinje odavno prestale da računaju na muškarce kao na ljudska bića na koja mogu da se oslone. piše “Blic“…

Više od polovine sjedećih mjesta zauzimali su mladi muškarci – oni između 20 i 40, sjedeći ponosno sa glavama u telefonima, dok su ih okruživala promrzle žene noseći svoj krst i u javnom prevozu – da jednostavno moraju uvijek i svuda da budu jači spol, iako ih zovu nježnijim. Dok smo se tako klackali brzinom kornjače kroz zakrčene beogradske ulice razmišljala sam koliko je grozno što ta gospoda – svi redom viši od 180 cm, koja su u stanju vola da pojedu, da dignu 80 iz benča, da se potuku kad treba, da popiju bure piva, sjede tako zavaljeni i nijedne sekunde ih nije sramota? Koliko je jadno što bez blama sjede dok žene i djevojke, iste one koje kuhaju i peru za njih, naokole stoje?

Ne bi me čudilo da uskoro dođe vrijeme da skačemo kao oparene kad vidimo da tako “jadni, siroti i nemoćni” ulaze u autobus i molimo ih da sjednu umjesto nas.

Jer nije dovoljno što radimo danonoćno, što kod kuće, što na poslu, a na sve to se još trudimo i da budemo lijepe za te iste nazovi “muškarce”, nego još treba i da stojimo zavejane dok frajeri sjede, uživaju i nije im ni na kraj pameti da ustanu nekom ženskom čeljadetu.

Kada se jedan konačno smilovao da izađe iz autobusa i oslobodi prostor – na upražnjeno mjesto, naravno, nije sjela nijedna žena, nego je ka istom poletio muškarac u 40-im i zalijepio se za njega kao da je to posljednja stolica u njegovom životom. Ista scena ponovila se i kroz par minuta – dečko u svojim 20-im ne hajući za okolinu ustremio se ka prvom slobodno sjedištu, pored kog sam igrom slučaja stajala ja… Moj zgroženi pogled je valja učinio svoje, pa se dotični smilovao da pita želim li možda ja da sjednem. Kada sam odgovorila da je ipak on slabiji spol i neka se samo on udobno smjesti, slegnuo je ramenima i nastavio da klacka u sjedećem položaju.

Sjetih se starog, dobrog bontona koji odavno više ne važi i mogu da shvatim da je donekle zastario ili da ga je vrijeme “prešišalo”, ali nikada se neću pomiriti sa tim da su žene potpuno izgubile pravo da budu “slabiji” spol i da ih treba NEKAD poštediti, bar fizički. Da vam osvježim pamćenje – bonton kaže da će muškarac sjediti u javnom prevozu samo ako se u njegovoj blizini ne nalazi nijedna žena koja stoji. Tu nije kraj jer pravila bontona nalažu i da žene ne bi trebalo da ustaju muškarcima nikad, pa čak ni kad je neko stariji od njih. Ali, očigledno u Srbiji važe obrnuta pravila – žene da ustaju UVIJEK i SVUDA, stope muškarcima da ljube, da rade za njih, štede ih od svega i budu zahvalne što isti samo postoje na ovoj planeti.

Upravo zato su, primjera radi, na Titaniku evakuisani prvo žena i djeca, a tek onda muškarci, nevezano za godine. Isti slučaj je i u ratnim situacijama i onim kada su u pitanju različite katastrofe. Slutim da bi u Srbiji to izgledalo ovako – prvo bi na redu bila bježanija svih muškaraca, pa tek bi se onda žene i djevojke evakuisale, jer, aman, one svakako mogu same sve. A neko ipak mora da se pobrine da se muškarci bezbjedno sklone na sigurno, zar ne?


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh