Svaštara

A zašto bi iko od nas putovao u Iran?

Prije polaska na put bio sam lagano zatrpan pitanjima začuđenih prijatelja i poznanika o mojoj ne baš svakidašnjoj ideji odlaska u jedan od centara interesa zapadnog novinarstva. I novinari nisu baš bili milostivi… U kadar su im uglavnom upadali protesti, neke crne slike jednog nama stranog društva koje su se oni trudili približiti, tj. udaljiti svojim reportažama.

Iran - Perzopolis.hr

Advertisements

Na put sam otišao sam, a da li sam se tako i osjećao slijedeće dvije sedmice? U zemlji od 70 miliona stanovnika gdje je svaki turista više egzotika nego redovna pojava usamljeni stranac neizbježno privlači poglede gotovo svakog prolaznika. I da ne bude zabune, to nisu nelagodni pogledi koji vas posmatraju kao prijetnju. To su lica nasmiješenih ljudi koji vam žele poželjeti dobrodošlicu u svoju zemlju. I vjerovatno je to najveća uspomena koju nosim iz Irana. Nije bilo trenutka u kojem sam se osjećao kao pomalo izgubljeni gost, a da mi neko nije priskočio u pomoć. Od sitnica koje život znače kao što je upućivanje u pravom smjeru do muzeja, restorana ili hotela do gotovo nevjerovatnih momenata kad bi ušao u gradski autobus, krenuo kupiti kartu kod vozača, spoznao da ih on ne prodaje, a neko od putnika bi mi poklonio kartu i još me pozvao na čaj i pokazao grad.

Iran nije država u klasičnom smislu, možda više kao Indija, neka vrsta kontinenta u malom s hiljadama godina historije iza sebe. I ta historija je duboko usađena u sve njegove stanovnike. Jer, kako ne ostati impresioniran kad mi je dvadeset petogodišnji taksista čim je pogledao rječnik koji sam držao u ruci prokomentarisao sliku na naslovnici jednog od najvećih iranskih pjesnika Ferdosija, a nešto stariji inženjer elektronike pričao o velikom pjesniku Hafezu dok smo bili u večernjoj šetnji po Shirazu, pred sam kraj putovanja, u noćnom autobusu za aerodrom, dok je većina putnika spavala, ja sam razgovarao s penzionsianim  inženjerom građevine o velikom mistiku i pjesniku Rumiju. Pravo na opštu kulturu i osjećaj pripadnosti nečem većem kod njih nije vezan uz društvenu elitu ili najbrojniji entitet nego iz puno dubljeg osjećaja pripadnosti koji je kod nas već pomalo zaboravljen.

Optimum za upoznati Iran je barem mjesec dana, ali realnost većine putnika je oko dvije sedmice. I očekujte neočekivano. Očekujte pustinju, ogromne i sve modernije gradove, nove hotele, kebabe na svakom uglu, impresivne trgove, minarete i džamije, muzeje s ogromnim draguljima, robne kuće na tri sprata u kojima se prodaju isključivo mobiteli, velike bazare s najšarenijim mogućim maramama, nakitom, ukrasnim kutijama, tepisima i začinima. A s druge strane ne očekujte previše jer očekivanja vode u planiranja, a planiranja u premalo spontanih situacija po kojima ćete pamtiti ovu zemlju.

Jer kako bi drugačije otkrio u društvu studenata Esfahana da se mladi ljudi u nedostatku noćnih klubova navečer druže ispod viševijekovnih mostova koji svojom akustikom daju vrhunski ambijent za pjevanje. Ili, da se u vjerskim školama proučavaju metafore u Kuranu i arapskom jeziku dok svi sjede na podu bosi u učionici manjoj od 10 metara kvadratnih, a svaki stranac je dobrodošao. Niti jedan plan me ne bi odveo u avion na let ka Perzijskom Zaljevu i to baš na sjedište pokraj nekog vrlo velikog poslovnog čovjeka kojeg je na slijetanju dočekao direktor aerodroma i cijela delegacija zaposlenika, a oni su mi na njegov mig u trenu našli taxi i povoljan hotel.

Organizovanim planom bi znao da ne mogu svaki dan letjeti s otoka Qeshm za Shiraz, ali onda ne bi sjeo na brod pored mladog ribara i njegove trudne žene na put do drugog aerodroma. Ne bi proveo 10 sati u Bandarabassu čekajući avion za koji možda ima, a možda i nema karata, a ne bi niti sjeo u mali riblji restoran gdje me je jedan čovjek ničim izazvan počastio ručkom i proveo par sati sa mnom praveći mi društvo.

Slika zemlje nije idealna, niti je moja želja takvom je predstaviti. Prepuna je sitnih i manje sitnih mana koje čine neko društvo, ali u niti jednom trenutku nisam osjetio da to ometa moj posjet ili umanjuje opšti dojam. Gradovi su prepuni automobila domaće proizvodnje koji nemilosrdno zagađuju zrak i tjeraju na kihanje, taksisti će vam probati naplatiti više od uobičajenog, restoranska ponuda nije prebogata iako su cijene vrlo povoljne, čistoća varira od besprijekorne u parkovima do iznenađujuće nemarne uz glavne saobraćajnice, ljudi navikli na pivu ili vino nakon ručka morat će se prilagoditi nekim novim pravilima…

Ali ono što sigurno nećete vidjeti je neka radikalna atmosfera ispunjena ratom, strahom i uličnim protestima koju nam mediji redovno serviraju.

Priuštiti sebi nekoliko sedmica lutanja po Iranu je sigurno veliki životni luksuz za mnoge ljude, ali u vremenu sve veće svjetske izolacije to je jedan od najboljih načina za razbijanje nagomilanih predrasuda u nama, piše “Perzepolis“…


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh