Svaštara

Desetogodišnjak jedini đak u Osnovnoj školi “Vareš”

Anto je jedini desetogodišnjak u vareškom selu Oćevija i jedini je đak učiteljice Almase u velikoj mjesnoj školi. Anto pohađa četvrti razred. Nema smartphone niti nove airmaxice. Ne voli bljesak blica i pozira onako kako priliči junaku jedne priče.

Dječak Anto - Skolegijum.ba

Njegov otac je nezaposlen, a poneku dnevnicu zaradi s vremena na vrijeme kod rijetkih kovača. Prkoseći vremenu softvera i aplikacija, služeći tradiciji svojih pradjedova, okreće potkovice i motike u ognju, navraća rijeku na malj i užareno gvožđe baca u hladnu vodu u koritu.

Advertisements

Majka Nedeljka je također na birou i radi preko Ugovora o djelu, za 180 KM u školi, gdje održava čistoću i pazi na vatru tokom školske godine. Njoj je važno da sinu ne bude hladno dok mu učiteljica tumači zadatke iz Matematike, Moje okoline, Glazbene kulture…

Anto ima i sestru koja će tek najesen krenuti u prvi razred. Sretan je zbog toga, jer više neće biti jedini đak u školi, niti će škola živjeti tek radi jednog đaka, niti će neko u Oćeviju doći tragom priča o jednoj školi pridnu Zvijezde koju pohađa samo jedno dijete.

Njegova učiteljica Almana u školu dolazi svaki dan, nekad iz pravca Sarajeva, preko Vareša, a nekada iz pravca Olova preko Mižnovića. Kaže da ove zime nije propustila još nijedan čas, a da “Golf 2” ide bolje od ijednog terenca. Što se nje tiče, obavezna oprema u autu je lopata. Anti predaje od drugog razreda i kaže da je izazov raditi ovako, i da je njen učenik izrazito bistar i talentovan. Matematiku poznaje izuzetno dobro.

Tihoslava je časna sestra i nastavnica Vjeronauke. U školu dolazi dva puta sedmično iz Vareša da Antu uči osnovama vjere (ako se vjera može naučiti). Kaže da je počašćena jer je rijetko kada imala tako pametno i nadareno dijete u svom razredu. Kaže da zime preko Zvijezde nisu tako “mekane” kao ova i da je teško ikome garantovati da će na čas doći uvijek ili se kući vratiti na vrijeme. I s jedne i s druge strane planine, priroda pokazuje svoje surovo lice.

Maleni Anto s učiteljicama – Skolegijum.ba

Muris je direktor Osnovne škole “Vareš”, koju je nakon rata pohađalo preko 600 učenika, a sada ih ukupno ima jedva 200. Kaže da Vareš u tom ministarstvu tretiraju kao “zadnju rupu na svirali”, čineći sve da iz tog malog grada ode ovo malo živih, odnoseći se prema njima po principu – šta god dobili, dosta im je i to.

Unutrašnjost škole velika je i prostrana: s lijeve strane hodnika nekoliko toaleta, a s desne velika fiskulturna sala. Valjda su stranci mislili da će povratnici hrliti svojim domovima boreći se da Sedmi aneks Dejtonskog sporazuma ne bude tek mrtvo slovo na papiru, pa su napravili veliku školu ne misleći da će doći čas da u nju ulazi, slovom i brojem, jedno dijete. Od povratka u Oćeviju nije bilo ništa, ljudi su otišli trbuhom za kruhom, a ono porodica što je ostalo, ostalo je da bi im UNESCO dao priznanje kao jedinim pravim kovačima u Evropi.

Na spratu se nalaze tri učionice, prazne i hladne, u kojima su složeni stari kompjuteri, tepisi i stolovi.

Međutim, nastava za Antu održava se u najmanjoj prostoriji s obzirom na to da je, zbog veličine, najbolja za izvođenje nastave u zimskom dobu godine – lako ju je ugrijati, osvijetljena je. Na zidu je mala tabla, i oko nje okačeni radovi učenika, jedinog koji tu piše, čita i crta. Svaki rad je potpisan istim imenom – Anto.

Učiteljica kaže kako joj Ministarstvo svake godine produži ugovor, i da ne zna hoće li to biti tako i naredne godine, ali smatra da je raditi s jednim djetetom poseban izazov, da je nekada mnogo teže da ono samo uči i nauči, nego što bi to bilo u drugačijim okolnostima, tvrdeći da djeca najbolje uče okružena vršnjacima. Zajedno s vjeroučiteljicom pripremala je Antu za razne priredbe i kaže da njihov učenik na takvim skupovima još nijednom nije pokazao znakove nesigurnosti, što bi bilo očekivano, s obzirom na to da odrasta i uči – sam.

Časna sestra kaže da je ovaj kraj poznat po mnogo čemu, da je fra Matija Divković iz ovih krajeva počeo širiti pismenost po svijetu, krajem 16. vijeka, te da ovdje svega ima i može biti, samo da je djece. A djece nema, sve ih je manje i sve će ih manje biti, jer lakše je u Sarajevu ili Zenici, u Njemačkoj ili Hrvatskoj živjeti da bi se zaradilo za života, nego u Oćeviji živjeti da bi se preživjelo.

Kako kažu, Ministarstvo je planiralo ukinuti ovu školu, ali da je nakon posjete inspektora, on naredio da će ova škola živjeti do zadnjeg djeteta. Ostao je Anto, a i on će otići, pa će ostati njegova sestra.

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh