Svaštara

NJENA KĆERKA (7) JE POGINULA NA PUTU DO ŠKOLE, PRELAZILA JE PREKO ZEBRE: Neutješna majka i nakon…

Sandra Župančić više ne čita vijesti o nesrećama, niti gleda osmrtnice. Nije pročitala ni vijest o tragediji u mjestu Cvetkovci nedaleko od Koprivnice u Hrvatskoj, u kojoj je, u strašnoj nesreći, poginula dvogodišnja djevojčica koja je s ocem pratila sedmogodišnjeg brata na školski autobus. Otac je također u teškom stanju, a majka se liječi od teške bolesti.

djevojcica ilustracija - Doznajemo

Advertisements

“Baš zbog takvih priča više ne mogu čitati novine. Naime, znam tu bol jer znam što čeka te roditelje”, priča Sandra Župančić, zaposlena u jednoj zagrebačkoj galeriji slika, piše “Doznajemo“…

BILO JE ZELENO SVJETLO…

Zadnjeg dana ovog mjeseca je deset godina otkad je njena Stela, tada 7-godišnja djevojčice, poginula na putu u školu. Prelazila je cestu preko zebre, bilo je zeleno svjetlo na semaforu. S druge strane naišao je vozač Hitne pomoći, skretao je, također mu je na semaforu bilo zeleno. Nije vidio dijete s velikom crvenom torbom. Prešao je preko nje, kasnije je na suđenju rekao da je mislio da ide preko ležećeg policajca…

Nakon kćerine smrti Sandra Župančić počela je pisati blog malenazvjezdice.blog.hr. Iznenadila se koliko je blog bio posjećivan i koliko joj se roditelja koji su preživjeli sličnu tragediju javilo. Budući da nikakve organizovane, specijalizirane pomoći roditeljima koji su izgubili djecu u nesrećama u Hrvatskoj nema, počeli su joj se javljati.

“Mnogi su me zvali, uvijek s istim pitanjem: kako dalje živjeti? Ne znam! Ne mogu im dati utjehu, reći im da će biti lakše, da s godinama bol prođe. Jer ne prođe. Nema dana da se ne sjetite svojeg djeteta, da se ne pitate kakvo bi bilo, kako bi izgledalo, što bi radilo. Vlastiti život nakon smrti djeteta više vam ne znači ništa. Ali moram dalje, zbog onih koji mi znače sve, prije svega zbog svoje starije kćerke. Nisam nikada pomislila na suicid, ali bilo je noći kad sam mislila da neću doživjeti jutro. Ali onda svane, i ti ustaneš…”, priča Sandra.

SLAMKA SPASA

U svemu si tome, kaže, sam. Nakon Steline smrti počela je čitati, gutati literaturu, pokušavala sebi pomoći.

“Tražila sam slamku spasa. Niko ti ne može pomoći, ali možda može olakšati. Kod nas nema nikakve pomoći sistema, niko nas ne pita kako smo niti nudi psihološku pomoć, čak ni djeci, braći i sestrama”, napominje Sandra.

U zapadnim zemljama postoje jasni protokoli postupanja. Vijest o pogibiji djeteta roditeljima ne javlja policajac, već edukovani psiholog. U slučaju male Stele vijest je prvo javljena njenoj starijoj sestri koja je tada imala 13 godina.

“Kako ne postoji sistem, pa niko ne gleda širu sliku, u školi su organizovali psihološku pomoć za učenike iz Stelinog razreda. Ali Stelinu sestru su potpuno zaboravili. Kad se nakon tragedije vratila na nastavu, dobila je za zadaću opisati neku televizijsku emisiju. Kako mi tada nismo gledali televiziju, ona nije mogla napraviti zadatak, a valjda nije htjela reći zašto, pa je dobila dva. Ja sam poludjela i zvala školu, pitala kako je moguće da joj to rade, da je niko ne pita kako je niti s njom porazgovara, a u školi su mi odgovorili: “Mislili smo da je najbolje da se ponašamo kao da se ništa nije dogodilo!” Pa kako? Sve se dogodilo!”, priča Sandra Župančić, koja je dijete sama vodila psihologu. I vozač koji je pregazio Stelu dobio je psihološku pomoć. Stelini roditelji nisu.

Familije su, kaže, prepuštene same sebi, a nisu sposobne same prebroditi ono što im se dogodilo.

“Familije se raspadaju, partneri optužuju jedan drugog, predbacuju si, posebno da jedan ne tuguje dovoljno, da ne žali kao što bi trebao. Razvodi su masovni, ljudi se okreću alkoholu. Neki nalaze spas u fanatičnoj religioznosti”, napominje Sandra. Njoj je, kaže, pomoglo što je našla srodnu dušu. Riječ je o jednoj gospođi iz Slavonije, kojoj je također poginuo sin. Isto razmišljaju, isto osjećaju.

“Razgovor s njom najbolja mi je terapija. Čujemo se, popričamo, guramo jedna drugu dalje”, priča.

MUŽ PATI JEDNAKO

Njen se brak održao. Muškarci, kaže, drugačije reaguju na tu nesnosnu bol.

“Moj muž je bio čvršći, bio mi je oslonac. I dobro je da je tako, ne znam šta bi bilo da smo se oboje potpuno raspali. Ja vičem, plačem, pričam. On malo priča, čuva bol u sebi, ali pati jednako. Kad brišem prašinu sa slike naše djevojčice, pronalazim otiske njegovih usana. Ljubi je, svako jutro…”, priča majka.

I djetinjstvo njezine starije kćerke, danas 23-godišnjakinje, naglo se prekinulo. Sve se promijenilo, djevojčica je odrasla, sazrela puno prerano.

“Ona je predivna, predivna… Studira, radi uz studij, jako je vezana uz nas. Tiha je, nema s njom puno priče, samo suptilni znakovi. Ja znam da je njen život mogao biti drugačiji, lakši, bezbrižniji. Ovih dana mi je bio rođendan, poklonila mi je narukvicu s dva privjeska, slovom S i leptirićem, te pisamce: “Slovo S na narukvici predstavlja tebe, tatu i Stelu. A ovaj mali leptirić sa strane, to sam ja””, priča mama.

Izgubili su, kaže, velik broj prijatelja, pa i dio rodbine.

“Ne mogu se nositi s tim da je naš život promijenjen, zauvijek. Postajemo im uteg, postajemo im teški, jer to je uvijek s nama, taj osjećaj, iako o tome ne pričamo. Znali su me pitati: “Jesi li sada bolje?”, kao da me snašla neka bolest koju ću preboljeti i opet će sve biti po starom. Neće! Ja i dalje nedjeljom idem na grob dok se oni sa svojom djecom okupljaju oko ručka”, kaže.

Suđenje počinitelju, kaže, za roditelje je ponovno proživljavanje svega, najčešće bez ikakve zadovoljštine. Vozač koji je pregazio Stelu dobio je kaznu od devet mjeseci zatvora.

“To se ne može prihvatiti. Smrt djeteta je strahota, užas – svaki roditelj koji je pokopao dijete nastavlja ga živjet. Ali kad je dijete teško bolesno, kad ga roditelj gleda kako odlazi, kad zna da je napravio sve i da je to viša sila, možda kasnije lakše nađe mir… Ja ga ne mogu naći. Ostane ta ogorčenost, ta muka, taj stalni osjećaj da se njena smrt mogla spriječiti samo da se neko držao prometnih propisa”, govori majka.

“Smrt djeteta bez premca je najveća trauma koju čovjek može doživjeti”, kaže Sunčana Rokvić, psihologinja iz Savjetovališta Žiraha, koja je nekoliko godina radila na dječjoj onkologiji KBC Rebro.

“To je trenutak u kojem osoba prestaje funkcionisati. Jedino što su roditelji tada u stanju je pobrinuti se za fizičke potrebe ostale djece. I kada osobe nastave živjeti, raditi i funkcionisati u novim okolnostima, povratka na staro nema”, navodi Rokvić. Sistematska pomoć roditeljima koji izgube dijete, tumači, u suštini ne postoji.

“U Hrvatskoj uloga psihološke pomoći nije osviještena, pa tako ni u situaciji smrti djeteta. Kad je riječ o djeci oboljeloj od teške bolesti, u nekim bolnicama roditelji dobivaju pomoć. Međutim, kad do smrti dođe nenadano, poput one u prometu, ne postoje dogovoreni protokoli ponašanja.”


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh