Njima vlada Mjesec, simbol sjećanja, osjećanja i nostalgije. Zbog toga ne znaju da puste ono što ih boli. Kada nešto krene po zlu, Rak ne vidi trenutak, on vidi cijelu prošlost. I svaka nova rana budi sve stare.
Žive u prošloj boli. Za Rakove vrijeme ne liječi ništa, oni sve pamte. Svaka kritika, svaka suza, svaki trenutak odbacivanja postaje dio njihovog unutrašnjeg svijeta. Kada se suoče s novim izazovom, prošlost im šapuće: “Eto, opet ti se dešava isto.”
Potreba za brigom i pažnjom. Rak ne traži luksuz, traži sigurnost. Kada dramatizuju, kad preuveličaju tugu, to nije gluma, to je nesvjestan poziv za ljubav. Oni samo žele da ih neko vidi, zagrli, razumije. I čak kada dobiju svu tu pažnju, ne vjeruju da je zaslužuju. Zato ni tada nisu sretni.
Strah od kontrole nad sopstvenim životom. Biti “žrtva” znači da ne morati donositi odluke. Rakovi ponekad bježe u tu ulogu jer im ona daje alibi: ako si povrijeđen, ne moraš ništa mijenjati. A istina je, promjena ih plaši više nego patnja.
Rak mora naučiti da osjeća bez bola. Da shvati da prošlost nije dom, već učionica. Njihova snaga nije u patnji, već u hrabrosti da oproste sebi.
Kada prestanu ponavljati stare rane kao mantru i počnu vjerovati da zaslužuju mir, tada će prvi put osjetiti ono što su oduvijek tražili: unutrašnju sigurnost.
Rak ne mora biti žrtva. Njegova empatija je dar, ali samo ako je usmjeri prema sebi. Vrijeme je da izliječi ono dijete u sebi koje misli da mora patiti da bi bilo voljeno, prenosi Raport.
