Svijet

Analiza: Zašto građani glasaju za političare poput Trumpa, Johnsona i Bolsonara?

Suđenje američkom predsjedniku u Senatu pokrenulo je analize o današnjem dobu postistine. Trump ju je učinio prihvatljivom, naročito sada, kada se zbog korištenja IT tehnologije propagandna mašinerija nalazi na steroidima. Ona je za demokratsko društvo varljivija i opasnija od laži jer tvrdi da je neka ideja suvišna, a istina nebitna i zastarjela. Zašto ljudi glasaju za političare poput Donalda Trumpa, Borisa Johnsona ili Jaira Bolsonara, mada su svjesni da im ovi skrivaju činjenice ili ih prekrajaju po svojoj mjeri?

No image - Haber.ba

Otkako je u Senatu počelo suđenje Donaldu Trumpu, optuženom za stvaranje koruptivne mreže koja mu je trebala pomoći pri predstojećim predsjedničkim izborima, izvješća o tome u američkim su medijima nadmašile samo vijesti o tragičnoj smrti legendarnog Kobea Bryanta i epidemiji koronavirusa, piše “tportal“.

Tijekom 1055 dana boravka u Bijeloj kući, The Washington Post je pobrojao Trumpu 15.413 laži, spornih tvrdnji i negiranja dokazanih činjenica, što ga je u konačnici dovelo do situacije u kojoj se traži njegov opoziv. Ali ono što se predsjedniku posebno zamjera nije toliko sama laž, koliko ono što danas nazivaju ‘postistinom’.

Laži su DNK suvremenog društva, mada to danas nazivamo marketingom, oglašavanjem, propagandom i sličnim spinom, kaže viši predavač na filozofskom odsjeku irskog Sveučilišta Cork, Vittorio Bufacchi, tražeći razliku između postistine i laži.

Od prodavača rabljenih automobila do ministara koji ne znaju ispuniti imovinsku karticu, mnogi žive i zarađuju na postistinama, ali političari su posebno obilježena skupina. Narod za njih kaže da su profesionalni lažljivci par excellence, što George Orwell potvrđuje riječima da je ‘politički jezik smišljen zato da laži zvuče istinito i ubojito’, a Voltaire o politici govori kao o ‘vještini laganja u pravom trenutku’. Koja je doista razlika između laži i postistine u politici? Na to pitanje Bufacchi odgovara usporedbom Billa Clintona (lagao je) i Donalda Trumpa (car postistine) jer su se oba našla u situaciji da se moraju pravdati pred Senatom.

Unatoč predočenim dokazima, Clinton je na tiskovnoj konferenciji u siječnju 1998. izjavio: ‘Želim reći jednu stvar američkom narodu i ponavljam to: nisam imao se*sualne odnose s tom ženom, gospođicom Lewinsky… nikada.’ Mada je predsjednik bio optužen za ometanje pravde, jer je lagao pod zakletvom, na kraju mučnog suđenja ipak je bio oslobođen.

Trump se pak niti ne pokušava braniti nijekanjem istine, nego to čini napadom na one koji ga prozivaju. Za njega je trenutno suđenje ‘šarada’ i ‘prijevara’. Tvitovima ismijava proces opoziva, u ratu je s medijima poput Washington Posta, New York Timesa i CNN-a, optužujući ih kao glavne krivce za nastalu situaciju. Obraćajući se prošloga utorka republikancima na skupu u New Jerseyju, grmio je o demokratima usredotočenima na ‘dementne prijevare, ludi lov na vještice i križarske ratove dok je on zauzet stvaranjem radnih mjesta i ubijanjem terorista’ te navodio sve predsjedničke uspjehe, od smanjenja poreza do gradnje zida na granici s Meksikom.

Predsjednikov odgovor i ponašanje tijekom opoziva irski profesor smatra tipičnim primjerom postistine jer je njegova strategija stvoriti okruženje u kojemu će umanjiti utjecaj objektivnih činjenica na javno mnijenje, a znanstvenu istinu naprosto ukinuti. Lažljivac, kao što je bio Clinton, negira samo određene činjenice koje imaju precizne koordinate u prostoru i vremenu, dok nosilac postistine dovodi u pitanje samu prirodu istine. ‘Dok laž uništava određenu istinu, postistina pokušava uništiti istinu kao takvu jer uopće ne pruža mogućnost njezina dokazivanja’, veli Bufacchi, a to debelo potvrđuje Trumpov odvjetnik Rudy Giuliani izjavom da je ‘istina relativna’ i da ‘istina ne mora biti istinita’.

Postistina je mnogo varljivija i opasnija za demokratsko društvo, zaključuje ovaj filozof, jer ona tvrdi da je neka ideja suvišna, a istina nebitna i zastarjela.

Istrage i suđenja, kakvo se trenutno vodi protiv američkog predsjednika, političare obično koštaju popularnosti te se u ranijim slučajevima pokazalo da svakih 20 dana istrage i saslušanja osumnjičenik gubi 2,5 posto potpore birača. Ne i u slučaju Trumpa. Unatoč ‘kazališnoj drami’ – kako događanja u Washingtonu opisuje naš politički analitičar Branimir Vidmarović – popularnost mu je stabilna, što dokazuje nedavna anketa Economista među republikancima: 47 posto ga smatra boljim čelnikom od Abrahama Lincolna, a 90 posto dobrim predsjednikom unatoč problemima s istinom. Britanci su na nedavnim izborima potvrdili Borisa Johnsona za premijera mada je protuzakonito zatvorio parlament da izbjegne demokratski nadzor i ležerno zaboravljao temeljne elemente ugovora o Brexitu, poput potrebe za carinskim provjerama između Britanije i Sjeverne Irske.

Unatoč inflaciji i očajnim plaćama, svoga je predsjednika Rodriga Dutertea u zadnjem tromjesečju 2019. podržalo rekordnih 72 posto Filipinaca, što politički analitičari tumače utjecajem lažnih vijesti, naročito po pitanju predsjedničke kontroverzne borbe protiv narkomafije, i psihologijom stada. Iako brazilskom Trumpu, kako zovu predsjednika Jaira Bolsonara, popularnost pada zbog agresivnog vladanja i komunikacije pune poluistina i negiranja činjenica, 60 posto građana još ga uvijek podržava.

Zar ljude više ne zanima istina? Kako je moguće da se to događa i u zemljama s dugom poviješću demokracije? Jedan od razloga za to je razlika između konvencionalnog razumijevanja iskrenosti i pojma ‘autentičnosti’, kaže Bufacchi. Američki sociolog Oliver Hahl sa Sveučilišta Carnegie Mellon objašnjava da ljudi prihvaćaju lažljive političare u specifičnim okolnostima, onda kada se osjećaju bespomoćno i isključeno iz političkog sustava, pa izlaz traže u ‘predsjednicima za narod’ i borcima protiv establišmenta, doživljavajući njihovo nepoštivanje činjenica kao autentičnost.

Nije slučajno, kaže Hahl, to da je Trump na čelu zemlje u vrijeme kada je dvadesetak menadžera hedge fondova u SAD-u zaradilo više novca nego sve tete i pedagozi u svim dječjim vrtićima zajedno. To je i vrijeme kada zakazuju mehanizmi za sprečavanje političke obmane kao što su glavni mediji i njihova provjera činjenica. Kakav oni mogu biti korektiv, najbolje smo i sami vidjeli prošloga tjedna, kada je njihovom zaslugom otišao ministar zdravstva i smijenjen direktor Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama jer je sam sebi prodao POS-ov stan.

Ali ankete u SAD-u pokazuju da medijima vjeruje samo 32 posto građana, dok se ostali informiraju putem društvenih mreža, no samo ih 29 posto provjerava istinitost sadržaja. Unatoč tome što nitko ne vjeruje da će demokrati doista uspjeti opozvati predsjednika, dobar dio Amerikanaca stoga suđenje Trumpu u Senatu ne smatra uzaludnim jer ono može podsjetiti i zemlju i Trumpa da nitko, a najmanje političari, ne smije biti iznad zakona.


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Loading..
Na vrh