Julija je tog 1. oktobra 1999. putovala vozom s tatom, Viktorem Mojišenkom, iz Bjelorusije za Rusiju. Išli su na pijacu da prodaju krompir.
Na povratku Viktor se napio i potukao u vagonu, a onda je nakratko zaspao. Voz je stao u selu Puhoviči u Minskoj oblasti u Rusiji, a kad se probudio, od Julije nije bilo ni traga ni glasa.
Počela je velika potraga, a ni nesretni roditelji ni bjeloruska policija nikad nisu digli ruke od male Julije.
“Sjećam se da su me neki čika i teta prosto iznijeli iz voza. Dugo sam sjedila na peronu, gledala kako vozovi prolaze i pokušavala da nađem neko poznato lice u moru ljudi koji su prolazili. Neko vrijeme sam sa tim čikom i tetom išla od grada do grada, prosili smo milostinju i krili se od policajaca. Onda su me vratili na stanicu”, prisjeća se danas Julija.
I tako su je, 20-tak dana kasnije, našli baš policajci. Smrzavala se u ledeno jesenje jutro, bila je slabo uhranjena, kosica joj je bila puna vašaka.
“Toliko sam se plašila da nisam smjela od njih ni keks ni čaj da uzmem. A bila sam tako gladna da bih sve pojela”, sjeća se ona.
Djevojčicu su odveli u bolnicu, a mjesec dana kasnije poslali su je u sirotište. Dali su joj prezime Ivanov (Gorina je po suprugu), pa je postala Julija Viktorovna Ivanova. U dokumentima su zapisali da je rođena 21. oktobra 1996. jer je bila tako sitna da je izgledala kao da su joj tri, a ne četiri godine.
Irina Alpatova je usvojila malu Juliju i bila joj prava majka
Za to vrijeme u Bjelorusiji potraga je uveliko trajala. To je i bio problem: tražili su je u Bjelorusiji, a ne u Rusiji. Policija je čak optužila njene roditelje da su je ubili, a Viktor i Ljudmila Mojišenko su sve do 2017. bili pod istragom. Njihova imena bili su jedino čega se Julija sjećala. Ubrzo ju je usvojila apotekarka Irina Alpatova, koja je imala već dva sina, i mala Julija je dobila novu porodicu.
Prije mjesec dana, 20 godina kasnije, Julijin prijatelj Ilja Krjukov pretraživao je na internetu objave o nestalim osobama i unio je kao parametre imena Julijinih roditelja. Smjesta je dobio informacije o nestanku 4-godišnje djevojčice – ali u Belorusiji.
Ilja Krukov je pomogao Juliji da nađe roditelje
“Pomisilio sam – pa, Bjelorusija je blizu Rjazanja. A opis je bio isti. Čak je i šal koji je Julija nosila bio potpuno identičan”, ispričao je Ilja, koji nije bio lijen, nego je smjesta pozvao policiju u Minsku.
Nekoliko dana kasnije, Viktoru i Ljudmili stigao je SMS: “Mama, tata, to sam ja, Julija, vaša kćerka. Našli su me!”. Vrlo brzo su se našli u Rjazanju.
Prvi susret s roditeljima poslije 20 godina bio je da srce pukne
“Tata mi je ispričao da se tog dana napio i potukao se u vozu. Kada se probudio, nije me bilo. Sve ove godine krivio je sebe. Svakog dana molio je na koljenima mamu za oproštaj što me je izgubio!”, priča Julija i otkriva najbolniju tajnu svoje duše: “A ja sam mislila da su me namjerno ostavili”.
Majka Ljudmila nije mogla da dođe sebi. Samo je ponavljala: “Kćerkice moja, oprosti mi! Oprosti!”.
Julija o najbolnijoj rani: Cijeli život sam mislila da su me roditelji ostavili…
“Živjeli smo u nadi 20 godina. Živjeli smo u nadi da ćemo je pronaći”, kazala je presretna majka kad se pribrala. Za svaki slučaj, uradili su DNK test, a on je samo potvrdio ono što su već znali.
Viktor i Ljudmila su pozvali kćerku da se preseli u Belorusiju, ali Julija se udala u Rusiji i ima kćerkicu Kristinu. Ali Rusija i Belorusija su blizu i porodica se sada redovno viđa i pokušava da nadoknadi i prevaziđe pakao kroz koji su prolazili 20 užasnih godina, piše “Kurir“.
