Svijet

Imigranti, razočarani Zapadom, vraćaju se kući

Da bi došao do Njemačke, obećane zemlje, hodao je punih osam sati preko Turske, da bi onda starim brodićem krenuo put jugoistočne Evrope.

Mohamed Aziz Kadir - Nezavisne.com

Međutim, danas Mohamed Aziz Kadir je jedan od iračkih Kurda koji nisu našli sreću u Evropi, gdje su na svakom koraku osjećali da nisu dobrodošli. Niti ih je Evropa dočekala raširenih ruku, niti su se oni mogli naviknuti na način života koji ih je čekao. To jednostavno nije bilo ono što su im drugi obećavali:

“Kada sam konačno došao do izbjegličkog kampa u blizini Berlina, bio sam šokiran razlikom u odnosu na ono što sam očekivao”, prisjeća se Kadir i dodaje:

“Svi su nas gledali kao građane drugog reda, nisu nas poštovali. Kada bih i otišao do centra grada, svi su nas tretirali kao izbjeglice i pokazivali na nas”, kaže Kadir.

On je samo jedan od sve većeg broja kurdskih izbjeglica koje su odlučile da se vrate u svoju domovinu, bez obzira što na hiljade Sirijaca, Iračana i Avganistanaca rizikuju život da dođu do zapadne Evrope.

Samo je iz kurdske zajednice čak 25.000 ljudi otišlo put Evrope. Ipak, mnogi su shvatili da je to, ipak, bila greška.

Iako je Njemačka glavna destinacija za one koji dolaze u Evropu, prošle sedmice je organizovan let za 50 kurdskih Iračana, koji su se vratili u grad Erbil, gdje su živjeli i prije odlaska u Evropu.

Kadir kaže da je proveo dva i po mjeseca u izbjegličkom kampu i da se svega nagledao. Imao je san da će u zapadnoj Evropi otvoriti piceriju, zaraditi dosta novca, koji bi slao u Erbil, svojim rođacima.

Priznaje da je prošao pravi pakao da bi došao do Evrope…

“U malom, krijumčarskom brodu bukvalno smo klečali do obala Grčke, nismo mogli da se pomjerimo i nije bilo vazduha. Osjećao sam se kao stoka. Ljudi su vršili nuždu na brodiću. Bilo je užasno”, prisjeća se on.

Međutim, došavši u njemački kamp shvatio je da ni tu uslovi nisu ništa bolji. Hrana je bila ograničena na dva obroka dnevno, a uveče bi se uvodila zabrana kretanja, nešto slično policijskom času.

“Shvatio sam da je u Iraku daleko bolje nego tu, gledajući uslove u kampu. Jednostavno, bilo je sasvim logično da se vratim u Erbil”, kaže on.

I dok Kadir ima kuću gdje će se vratiti, druge izbjeglice poput Navafa Aliasa u Iraku nemaju ništa osim šatora u izbjegličkom kampu. Ipak, čak ni to ga nije spriječilo da okrene leđa svom evropskom snu.

Alias kaže da je i u Iraku bio smješten u izbjegličkom kampu, nakon što je ISIL zauzeo njegovo selo. Kako su svi krenuli put Evrope, i on je odlučio da svoju sreću okuša na Zapadu.

Krijumčaru je platio 20.000 dolara da preveze njega i desetogodišnjeg sina u Njemačku. Nakon nekoliko sedmica konačno su uspjeli da dođu do istočne Njemačke, gdje su dobili smještaj u sobici koju su dijelili sa još dva azilanta:

“Njemačka vlada nam je dala 540 evra za mene i sina, ali to jednostavno nije bilo dovoljno. Sin je bio uplašen i tužan jer je u Iraku ostavio prijatelje. Na kraju sam odlučio da se, ipak, vratimo kući, pa makar u onaj šator u izbjegličkom kampu. Bilo je zaista divno kako su me moji iz sela dočekali. Svima je bilo drago što nas vide. Sjedili smo do dugo u noć, pili i prepričavali sve što mi se desilo na putu ka Evropi, Ipak, neke stvari nemaju cijenu”, kaže on, prenose “Nezavisne“.


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh