U tri dana sahranila je supruga Roberta (53), brata Mirka (63), mamu Rozu (92) i svekrvu Barbaru (80). Nakon obiteljskog druženja najprije su dan za danom članovi njene obitelji odlazili u bolnicu, a nakon tjedan dana je uslijedio još već šok kada su iz bolnice dan za danom pristizale katastrofalne vijesti. Nitko od njih nije preživio.
Snježana niti sama ne zna kako je preživjela proteklih mjesec dana uslijed ove tragedije kakva je snašla njenu obitelj. Govori da je sve počelo prije pet tjedana kada je na subotu posjetila svoju rodnu kuću, majku i braću u Furjanima kod Slunja. U to vrijeme je gotovo cijelo selo bilo zaraženo.
– Da sam znala da je brat imao koronu, normalno da ne bih išla kod njega. Kako dugo nisam bila kod svojih, a situacija s koronom je u našoj županiji tada bila jako dobra, odlučili smo ih posjetiti. Nitko nije imao nikakve simptome, jedino je brat kašljao. Dan ranije je orao i smatrao je da se nahladio. Govorio je da će si skuhati čaj i da će sve proći. Niti na kraj pameti nikome nije bilo da se radi o koroni, da bi već za dva dana završio u karlovačkoj bolnici na respiratoru. Idućeg dana, u utorak ni suprugu nije bilo dobro, dobio je temperaturu, kosti su ga boljele, slabo se osjećao. Nije vjerovao u koronu, smatrao je da ima gripu, kao i moj brat. Pio je lijekove za snižavanje temperature, no ništa nije pomagalo. Teško je disao. Test je pokazao da je pozitivan. Sljedećeg dana sam nazvala liječnicu i ona je poslala kola Hitne i odvezli su ga u bolnicu. Tada sam ga, niti ne sluteći, zadnji puta vidjela. Više se nije vratio – jecajući nam je izustila Snježana dodajući da su se u međuvremenu razboljele i mama Roza i svekrva Barbara.
One nisu nikuda izlazile iz svojih kuća. Njena majka se nakon potvrđene zaraze liječila kod kuće, trošila je lijekove i bilo joj je sve bolje, no nakon nekoliko dana situacija se preokrenula. Kako su supružnici Matić i inače svakog dana boravili kod svekrve Barbare u Logorištu i u to vrijeme su nakon povratka iz Slunja odlazili k njoj, te se i ona razboljela. Govorila je da se osjeća loše, znoji. Snježana joj je kuhala čajeve, davala tablete za snižavanje temperature nakon čega joj je bilo bolje, no ubrzo nakon toga ju je nazvala da ne može disati.
Pozvala sam joj Hitnu, odvezli su je u subotu bolnicu i stavili je na respirator. Tamo je već pet dana bio i Mirko, na respiratoru i u induciranoj komi iz koje se više nije probudio. Robert je pak tada tamo bio treći dan, primao je kisik. S njime sam se svaki dan čula telefonom. Vjerovala sam da će se izliječiti. Imao je samo 53 godine, bio je jak, zdrav. Iako je bio je ratni vojni invalid, u ratu je stao na minu i ostao bez noge, te se koristio protezom, bio je zdrav i bez ikakvih kroničnih bolesti. Bilo mu je bolje, na subotu smo se čuli i kazao da mu pošaljem naočale, grickalice, a idućeg dana su me u 13 sati zvali iz bolnice da je preminuo. Bila sam u šoku. Liječnici, medicinsko osoblje je bilo korektno i u redu, dugo su ga oživljavali, no nisu ga uspjeli spasiti. Smatraju da se uslijed temperature stvorio ugrušak i da je od toga umro – utučeno govori Snježana, dodajući da joj ništa nije jasno jer je jedino ona među svima njima nalazi u rizičnoj skupini jer ima povišeni tlak i šećer, a ona nije niti dobila koronu iako je bila u kontaktu sa zaraženim suprugom, spavali su u istom krevetu.
Liječnica joj je kazala da nema pravila. I svekrvi sam poslala stvari, nije ih uspjeli niti otvoriti, vraćene su sa svim stvarima. Par dana nakon što mi je umro suprug sestrična mi je javila da mi je umrla mama, istu večer su me u 19 sati zvali iz bolnice da je umro brat. Idućeg dana ujutro su mi javili da je umrla i svekrva. Deset dana se čekao sprovod jer sam ja bila u izolaciji, 23. ožujka smo sahranili Roberta ovdje u Logorištu, idućeg dana brata i mamu u Lađevcu u Slunju i treći dan svekrvu ovdje u Logorištu – dodaje Snježana.
Kaže da se nisu bojali korone, ali su se pridržavali pravila i čuvali se. Kaže da je više njen suprug obavljao stvari i odlazio u trgovinu jer je ona u rizičnoj skupini, a sada su oni svi umrli, a ona koronu nije dobila.
– Od njih četvero da nitko nije ostao živ? Ne znam. Razumijem za bake, one su stare, iako niti jedna nije bila bolesna. Svekrva je imala malo povišeni tlak, a mama je čak imala niži tlak i bila je žilava, vitalna. Mirko je bio relativno zdrav, aktivno je živio, radio na poljoprivredi, bavio se lovom, sve je radio i u kući. Robert je bio zdrav, nikakvih bolesti nije imao. Zašto su svi umrli, ne znam – pitanja su koja će još dugo vremena mučiti Snježanu dodajući da mnogi i dalje smatraju da je korona laž, te da niti sama nije vjerovala u to, dok se to njoj nije dogodilo.
– Sada vjerujem i cijepit ću se bez obzira koje cjepivo bilo jer moram nastaviti živjeti radi djece, imam petero unučadi. Ova cijela situacija mi je i daje nestvarna. Još uvijek mislim da će Robert ući svaki čas kroz vrata. Bili smo kao dva blizanca, svugdje smo išli zajedno, bili smo jako vezani. Živjeli smo okruženi šalom i veseljem. Bio je poseban.Imli smo planove, želje, a sada više ničega nema. Sve sam izgubila. Najteže je što s nikim od njih nisam uspjela oprostiti – jecajući zaključuje Snježana.
Predala zahtjev za suprugovu mirovinu. Odbijena je
I kao da ova žena nije prošla dovoljno šokova, uslijedio je novi kada je nakon suprugove smrti Mirovinskom zavodu predala zahtjev za pravo na suprugovu mirovinu i dobila odgovor da na nju nema pravo jer još nema napunjenih 50 godina.
– Noge su mi se odsjekle kada mi je to čovjek s mirovinskog javio. Ne znam što će biti sa mnom. Suprug je od 2000. godine u ratnoj vojnoj invalidskoj mirovini. Stradao je 1992. godine kao pripadnik vojne policije. Stao je na minu dok je čuvao vojarnu u Logorištu. Ostao je bez desne noge, ali se nije dao u mirovinu do 2000. godine, pa je izgubio i dosta prava i svega, a ja nisam radila nigdje. Ne znam što ću sada, samo me režije koštaju 1600 kuna – dodaje Snježana, prenosi 24sata.hr.
