Region

Ispovijesti djevojčica: “Prodali su me sa nepunih 11, za kokošku, gajbu piva i 100 eura”

“Mene su udali sa nepunih 11 godina, dobili su kokošku, gajbu piva i 100 eura. Od toga su imali korist možda mjesec dana, a meni je ostao problem za cijeli život”, počinje Marija svoju ispovijest za NOIZZ.

Nasilje - Ilustracija / Blogspot

Ona danas ima 18 godina i uz NVO Atina uspjela je da se otrgne mučnoj sudbini “male nevjeste”. Nažalost, mnoge žene u Srbiji nemaju snage, a ni adekvatne podrške za to. Između ostalog i zato što su žrtve dečijih brakova ovde potpuno nevidljive – i za javnost i za sistem.

Zvanično, u Srbiji brak ne može da sklopi lice mlađe od 18 godina. Osim u pojedinim slučajevima. Se*sualni odnos sa osobom mlađom od 14 godina je krivično djelo. Osim u pojedinim slučajevima. Međutim, izvan tih “pojedinih slučajeva” postoji još na hiljade onih koji ispadaju iz svakog zakonskog, prirodnog, moralnog, zdravorazumskog okvira i u čijem je središtu devojčica potpuno nesvjesna da ima ikakav izbor i pravo na drugačiji životni put.

Ta devojčica je mala Romkinja koja s bebom u naručju moli za pomoć, a svi misle da joj je to sestra. Ta devojčica je poslušna kćerka sa sela koja će “spasiti” porodicu udajom. Ta devojčica je Marija, devojka s početka ovog teksta, koja je za “NOIZZ” ispričala svoju priču.


Marijina priča

“Otac mi je umro kada sam imala 10 godina, od kako je on umro sve je krenulo na loše. Majka mi je umrla prije par godina, ona me je i prodala. Ja sam predosjetila šta će se desiti, noć prije nego što sam trebala da odem sa muškarcem za kog me je majka prodala dobila sam temperaturu 40 stepeni. Dok sam bila mlađa očekivala sam da će majka u nekom trenutku promijeniti mišljenje i da će me spasiti, ponekad sam uspjevala da pobegnem kod nje, ali ona bi me vratila kod tih ljudi”, priča Marija, koja je u pet godina košmarnog braka bila fizički i psihički zlostavljana, primorana da se prostituiše, da krade…

“Ja sam razmišljala šta će biti sa mnom kada odem sa tim čovekom, pomislila sam, možda će me ubiti, ali to i nije najgore za mene. On je hteo da me proda jednom čoveku koji je držao striptiz klubove, ja to nisam htjela, on je prijetio da će me ubiti. Jednom me naterao da obijem prodavnicu, raskrvarila sam ruku i dok sam bježala krv je curila za mnom, policija je došla tokom noći do kuće u kojoj sam bila, tražio je da vidi moju ruku, pošto je on stajao pored mene pokazala sam ruku koja nije krvarila. Molila sam se u sebi da traži da vidi i drugu ruku i da me uhapsi i da me skloni od njega, ali nije tražio. U sebi sam poželjela sve najgore tom policajcu što mi nije tražio drugu ruku i što me nije spasio… Sada kad pričam o tome bude mi teško, ali sam srećna zato što sam ostala živa. Znam samo da ne bih mogla sve to ponovo, prije bih se ubila.”

Marija je sa 15 godina došla u program NVO Atina. Priznaje da se i godinama kasnije igrala sa lutkama i gledala crtane filmove. “Bilo je čudno svima oko mene, ali meni je to prijalo.”

Danas, kaže, živi od poljoprivrede i sama se izdržava.

“Ne mogu da kažem da živim lako, ali sam uspjela da završim osnovnu školu i da se snađem… Danas imam partnera i zadovoljna sam, nisam mu ništa rekla, zapalila sam sva dokumenta sa suđenja kako ne bi saznao. Bude mi samo teško kada poželim sa nekim da pričam, jer samo djevojke iz Atine znaju šta mi se desilo, samo sa njima mogu da pričam.”

Pitam je kako danas gleda na veze, na ljubav i brak.

“Sjećam se kad sam prvi put posle svega upoznala momka najbitnije mi je bilo da je dobar prema meni i da me neće prisiliti ni na šta, dugo mi je trebalo da steknem povjerenje. Kad razmišljam o ljubavi, shvatam da lako mogu da se zaljubim i da se vežem za nekog, ali da isto tako lako mogu da se oprostim od nekog. Bitno mi je bilo da me neko voli i da me zagrli. Najbitnije u životu je imati mir i slobodu, ostalo dođe samo od sebe sigurno. Poslije svega što mi se desilo znam da mogu da se snađem samo ako sam slobodna”, podvlači Marija.

Novoosvojena sloboda podrazumijeva i udaljavanje od njene primarne porodice. S braćom i sestrom je tek povremeno u kontaktu.

“Ja njih pozovem, oni mene ne. Čak mi je skoro rekao brat da jedan muškarac traži ženu za udaju i da mogu da uzmem pare za udaju. Rekla sam mu da neću, ali nisam mogla da verujem šta me pita. Moje sestre nisu prošle bolje od mene, jedna se porodila kada je imala 13 godina, one nisu bile prodate, ali su pobjegle rano od majke i morale su da se udaju da bi dobile neku zaštitu, samo sam ja bila prodata. Prije nego što mi je majka umrla otišla sam da je vidim u bolnicu, ona je htjela da se vidimo, meni je bilo svejedno, ja nisam osjećala prema njoj ništa. Otišla sam da je vidim, sijetila sam se svaki put kad je prošla pored mene dok su me oni ljudi tjerali da se prostituišem i svaki put kad je okrenula glavu, ali sam joj oprostila, neka njoj bude lakše, meni ne može”.

Marijina priča nije usamljena, ma koliko zvučala strašno. I ma koliko bila mučna, moramo da se suočimo s tim da je i to Srbija, u 21. vijeku.

Žene, majke – djevojčice

“Moramo da prvo napravimo razliku između ranog braka i prisilnog braka. Pod ranim brakom se podrazumeva da u brak stupa maloljetna osoba i o tome se obično vrlo subjektivno govori u kontekstu tradicije kojoj je izložena romska populacija, što zapravo nije nikakva tradicija osim tradicije nasilja. Osim toga, imate i primjere siromašnih porodica ruralne Srbije koje vrše prinude nad djevojčicama. Prinudni brak je forma eksploatacije i najveći broj identifikovanih djevojčica su se*sualno i radno iskorišćavane, primoravane na vršenje krivičnih djela… Tako da taj brak jeste samo jedan od modaliteta represija nad djevojčicama. Za nas je i rani i prisilni brak nasilje. Naš stav je jasan, da niko ne može uzurpirati razvoj jednog djeteta i da se zna gde je mesto djetetu. Svaki brak prije punoljetstva je čin nasilja nad mladom osobom, kojim se zaustavlja njena mogućnost da pravi sopstvene izbore i samostalno donosi odluke, da se školuje i ostvari sebe na način na koji sama želi”, ističe Jelena Hrnjak iz NVO Atina, koja je 2015. izradila studiju o dečijim brakovima prikazujući vezu između dečijih brakova i modernog ropstva.

Studija je bila zasnovana na slučaju 11-godišnje Romkinje prisiljene na brak, jer “kad se djevojka obeća, onda to stoji, nema neću”. Istog dana kada je došla u svoju novu “porodicu” bila je primorana da ima svoj prvi se*sualni odnos sa “suprugom” nakon čega je dobila batine i prijetnje. Kasnije je “suprug” djevojčice postao njen makro, i prisiljavao ju je da se bavi prostitucijom i da krade, dok su je kod kuće smatrali sluškinjom. Nakon brojnih pokušaja bjekstva, djevojčica je pomislila da je pronašla spasioca, ali je i on bio nasilan i nastavio je da je primorava na prostituciju. Sljedeći put kada je uspjela da pobegne, treći “spasilac” ju je prisiljavao na teške fizičke poslove i psihički i fizički je zlostavljao…

I dječaci šute o zlostavljanju

“Što se tiče prisilnih brakova, mi dosad nismo imali nijedan slučaj gde je žrtva bila dječak, ali jeste bilo prinuđivanja dječaka na razne stvari. Mislim da je to tabu tema našeg društva, da se uopšte ne govori o zlostavljanju dječaka, a da vjerovatno, mi to ne znamo, jeste podjednako zastupljeno i opet dolazi iz patrijarhata gde se dječacima od malih nogu stavlja do znanja da oni to treba da potiskuju i da ne smeju da govore”, kaže Jelena Hrnjak.

U okviru programa Atine, Udruženja građana za borbu protiv trgovine ljudima i svih oblik rodno zasnovanog nasilja, svoje mjesto nađe preko 200 devojčica, devojaka, žena sa sličnim iskustvima. Kako ističu, kod njih dolaze samo ekstremni slučajevi, kad je već došlo do nasilja i nema nazad.

“Sistem te djevojčice prepoznaje i upućuje na nas kao žrtve se*sualne eksploatacije. Te devojčice su u tom takozvanom prinudnom braku eksploatisane i trpe više vrsta nasilja istovremeno. Se*sualno su iskorišćavane, prostituisane, primoravane su da rade teške fizičke poslove, da prose, da kradu i vrše razne kriminalne aktivnosti. Devojčice s kojima smo radili su imale takva iskustva”, otkriva Marijana Savić, direktorka NVO Atina.

Međutim, iza svega toga su upravo djevojčice koje zapravo nikad nisu bile djevojčice. Zapostavljene, zloupotrebljene, izmanipulisane i nemoćne da utiču na sopstveni život.

“Nikad nijedna nije znala kada i za koga će se udati. Kada pričate s tom djecom, reći će da su mislili da time čine dobro i uslugu svojoj porodici. Inače je jedan od glavnih problema i ta visoka tolerancija na nasilje, to što se djeca vaspitavaju tako da im bude sasvim u redu da neko vrši verbalno nasilje, da je u redu da se osoba šutne ili ošamari, da je u redu da se životinja šutne… Ako mi nakon ubistava žene i dalje polemišemo o tome čime su one isprovocirale ubicu, ako samo postavimo pitanje ‘zašto’, mi smo na pogrešnom tragu “, ističe Hrnjak.

Sistem obično reaguje kasno na ovakve slučajeve, tek po prijavi i to je najveći problem, jer ne rade proaktivno, već samo rade na smanjenju štete kada ona već nastane. A tad je već prekasno.

Problem je i svaki pojedinac koji zažmuri na očigledne nagoveštaje zlostavljanja. Policajac kojem ne djeluje sumnjivo što devojčica odlazi u inostranstvo sa starijim čovekom koji joj očigledno nije otac, ali uz saglasnost svojih roditelja. Ginekolog koji daje roditeljima maljoletnice izveštaj da je nevina ne razmišljajući o tome za šta im je potreban. Nastavnik kojem nije čudno kad devojčica bude iznenada, bez objašnjenja ispisana iz škole.

“Mi jesmo tehnički pedofilsko društvo. I ljudi to znaju i koriste situaciju, a te djevojčice nisu ni svjesne šta im se dešava. Imali smo, na primjer, slučaj žene migrantkinje koja je tvrdila da nikad nije trpela nasilje, da nikad nije ni videla nasilje, a onda nam je u nekom momentu rekla da se udala sa 9, a prvo dijete rodila s 11 godina. Ali u njenom sistemu je uloga žene upravo ta. I onda će kasnije naš sistem nju i tog koji ju je praktično silovao kad je bila dijete, tretirati kao bračnu vezu. Neće napraviti iskorak i zaista pogledati tu ženu”, kaže Hrnjak.

Strašan dokaz stigao je nedavno sa slučajem koji je podigao prašinu u srpskoj javnosti, iz koje se ukazao lik 13-godišnjakinje koja je zatrudnjela s muškarcem od 23 godine. Mada je krivični zakonik izričit u tome da je se*sualni odnos sa osobom mlađom od 14 godina krivično djelo, u drugostepenom postupku tročlano veće Apelacionog suda u Beogradu, na čelu sa sudijom Miodragom Majićem, oslobodilo je lice D. Č., prethodno osuđeno za obljubu 13-godišnje djevojčice, obrazlažući svoju presudu “konstatacijom” da okrivljeni, zbog toga što je pripadnik romske nacionalne manjine, nije bio svestan da čini krivično djelo.

“Polazeći od navedenih nesporno utvrđenih činjenica, Apelacioni sud je našao da se radnjama okrivljenog stiču sva obeležja krivičnog djela određena zakonom. Ali, imajući na umu nivo obrazovanja, lične prilike, vaspitanje okrivljenog, porodične prilike i okruženje u kom se kreće i iz kog potiče, sud je našao da on nije mogao da zna da je stupanje u polni odnos sa osobom mlađom od 14 godina predviđeno kao krivično djelo. Apelacioni sud je našao da je okrivljeni, s obzirom na to da su njegova porodica i porodica oštećene podržale njihov odnos i u skladu sa običajima romske populacije njihov zajednički život proslavile, imao razloga da vjeruje da je njegovo ponašanje dozvoljeno i čak društveno poželjno”, navodi se u obrazloženju.

Romska “tradicija”

D. Č. i djevojčica upoznali su se preko Fejsbuka i više puta su imali se+*sualne odnose, od jula do 24. avgusta 2017, kada je prilikom pregleda u Opštoj bolnici u Vršcu utvrđena njena trudnoća. Bolnica je po službenoj dužnosti prijavila ovaj slučaj, pa je D. Č. optužen za krivično djelo. Njih dvoje su i nakon toga nastavili da žive u vanbračnoj zajednici i odgajaju dijete. Okrivljeni je na sudu rekao da su prvi put imali se*sualni odnos u kući u kojoj je oštećena živjela sa majkom, bratom i očuhom i da im je majka oštećene spremila krevet u zasebnoj sobi. Nakon toga su prešli u kuću okrivljenog, a majka oštećene je kćerki rekla da treba tu da ostane i da je sada žena okrivljenog.

“Sud oslobodi čovjeka koji je obljubio djevojčicu od 13 godina koja je pritom ostala trudna uz obrazloženje optuženog da nije znao da je to zabranjeno. Kakvu poruku šaljemo? Da li pripadnost jednoj nacionalnoj zajednici abolira učinjen zločin? Da li je normalno da u 21. veku opravdavamo prinudne brakove? Kako se osjeća devojčica od 13 godina koja je zatrudnjela jer “tradicija” tako nalaže? Volio bih da mi potpisnik ove oslobađajuće presude dr Miodrag Majić odgovori na ova pitanja”, reagovao je Igor Jurić, osnivač Fondacije “Tijana Jurić”.

Reagovale su i druge NVO koje se bave ženskim pravima, a Jelena Hrnjak se oštro suprotstavlja svakoj priči o “romskoj tradiciji”.

“Ne može se govoriti ni o kakvoj tradiciji, već o teškom kršenju prava djeteta, ako neke tradicije ovde i ima to je onda tradicija nasilja i zato joj se mora stati na put. Izuzetno je opasno da se govori o ovome kao o tradiciji, o običajnom pravu, jer je to onda alibi za nečinjenje nadležnih organa, ali i za naše krivo razumijevanje i nereagovanje, kad se kaže: “to je njihov običaj, šta ja imam tu da se miješam…” U bilo kojem scenariju, da neki muškarac prinudi bijelu devojčicu od 13 godina i ona ostane u drugom stanju, kakva bi onda bila reakcija? I druge stvari kada pogledamo, nestanci djevojčica na primjer. Kad nestane bijela djevojčica, podignu se svi i traže je, a kad nestane romska djevojčica, reakcije su da je sigurno pobegla, 1001 razlog se nađe zašto je kao u redu i i prihvatljivo da nje nema… A zapravo podjednako nije u redu, nema i ne sme biti razlike. Odgovor sistema mora biti isti za sve. I mislim da bi u 2019. stvarno trebalo da se prestane sa narativom o tradiciji nečega što je toliko i u svakom svom obliku negativno. To je rasizam i bilo čija smjelost da pomisli da je bolji nego drugi rađa problem. Osim toga što je ovo jedno patrijarhalno društvo i što će vrlo lako preći preko zlostavljanja djevojčica. Uopšte ne bih išla u pravcu toga da se to tiče jedino Roma”, ističe Jelena, ukazujući i na to da “prinudni brakovi” pogađaju i djevojčice iz siromašnih zajednica iz ruralnih sredina. A činjenica da dolaze iz sredina u kojima je “normalno” da se tako nešto dešava, samo znači da “ne polazimo s iste pozicije i zato je nekima potrebno više brige i podrške”.

Zato, hajde samo da zaboravimo na pripadnosti određenim nacionalnostima, na tradicije i “tradicije” i zamislimo djevojčicu, bilo koju djevojčicu od 10, 12, 13 godina koja je ugurana u brak s odraslim muškarcem. Zato što je njena porodica tako odlučila. I ona sad pripada tom muškarcu, potpuno nesvjesna da ima ikakav izbor. Pritom, što se tiče zakona, ta djevojčica, zapravo, ne postoji.

Šta kaže zakon?

Član 23 Porodičnog zakona (stav 1) i do sada je vrlo jasno određivao da (1) Brak ne može sklopiti lice koje nije navršilo 18. godinu, uz stav 2 koji govori da (2) Sud može, iz opravdanih razloga, dozvoliti sklapanje braka maloljetnom licu koje je navršilo 16. godinu, a dostiglo je tjelesnu i duševnu zrelost potrebnu za vršenje prava i dužnosti u braku. Član 24 istoimenog zakona kaže da “brak ne može sklopiti lice čija volja nije slobodna”.

“U aktuelnom Porodičnom zakonu postoji odredba koja omogućava maljoletnom licu starijem od 16. godina da zaključi brak pod uslovom da je zaključenje braka dozvolio sud uz prethodno pribavljeno mišljenje organa starateljstva o dostignutoj tjelesnoj i duševnoj zrelosti maloljetnika. Konkretno, to znači da stručnjaci organa starateljstva na zahjev suda vrše procjenu telesne i duševne zrelosti maloletnika i daju svoje mišljenje o tome da li maljoletnik može, s obzirom na okolnosti, preuzeti obaveze koje proističu iz bračnih odnosa i mogućeg roditeljstva. Procjenu obavezno vrši tim u sastavu psiholog i socijalni radnik, a po mogućnosti i pedagog”, pojašnjava za NOIZZ Dragan Vulević, savjetnik u Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Predviđene su, kaže, izmjene i dopune Porodičnog zakona, kojim bi se potpuno ukinula mogućnost da maljoletnik stupa u brak i to bi bio “samo prvi korak u borbi za eliminisanja dečjih brakova i štetnih posljedica po rast, razvoj, obrazovanje, zdravlje, vaspitanje djeteta”. Za roditelje koji ugovaraju takve brakove predviđene su kazne zbog krivičnog djela, kao i za punoljetne osobe ukoliko započnu zajednički život s maloljetnikom.

U međuvremenu, Republički zavod za statistiku izneo je podatak da je u 2018. godini 1.215 devojčica i 204 dječaka starosti između 16 i 19 godina zasnovalo brak.

Iz NVO Atina primećuju da navedena statistika govori samo o brakovima koji su dozvoljeni od strane suda, te da veliki broj slučajeva ostaje izvan uzetog opsega “od 16 do 19 godina”. I istraživanje UNICEF-a iz 2014. navodi na pretpostavku da je više od 30.000 žena u Srbiji danas imalo iskustva “dječijeg braka”. Neke i mnogo pijre 16, pa čak i 14. godine. I potpuno su nevidljive.

“Većina tih prisilnih brakova nisu formalno, pravno regulisani. S tim što to i nije brak. Nije ni vanbračna zajednica. To je nasilje i to je prinuda, to se ne može nazvati brakom, jer je s jedne strane dijete koje ne može da da saglasnost. Ali, to postoji, to su hiljade devojčica koje žive u nekoj takvoj vrsti zajednice”, kaže Marijana Savić.

“Istraživanje višestrukih pokazatelja položaja žena i djece (MICS), koje je rađeno 2014, pokazalo je da je na nivou populacije Srbije 0,8 odsto žena od 15 do 49 godina prvi put stupilo u brak prije 15. godine. Kad je u pitanju romska populacija, procenat je 16,9. To je ogroman broj, a sistem to ne vidi. Zakonski propisi moraju da se usklade, jer ovakva situacija daje amnestiju i praktično čini institucije neodgovornim. Imamo različita zakonska rešenja kao što su da od 14. godine može u se*sualne odnose, od 16. godine može da se uda, ali zapravo ne može dok ne procjene da li je zrela… I onda se tu izgubi 30.000 žena koje nemaju nikakvo pravo”.

Kako eliminisati dječije brakove

Paralelno, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja priključilo se Nacionalnoj koaliciji za eliminisanje dječjih brakova koja ima definisan cilj – eliminaciju dječijih brakova do 2030. godine.

“Možda će se ovo nekom učiniti kao dug period, ali moramo razumeti da je iskorenjivanje određene pojave u društvu koja se u nekim djelovima društva zasnivaju na tradiciji i običaju, proces koji traje do postizanja konačnog cilja. Podaci koji su iznijeti u javnost od strane Ministarstva i raznih istraživanja koja su vršena, za ovo Ministarstvo znači da moramo jasno definisati aktivnosti svih nadležnih aktera i istrajati u postizanju krajnjeg cilja – eliminisanja pojave maloljetničkih brakova. Ovo Ministarstvo nikada neće podržavati bilo kakav vid i oblik nasilja nad djecom, zlostavljanje i zanemarivanje djece, i neće podržati bilo kakvo opravdanje ponašanja koje šteti interesima djece, njihovom bezbjednom odrastanju”, podvlači Vulević.

NVO Atina s druge strane, ovaj problem prepoznaje kao mnogo kompleksniji.

“Mi smo imali te situacije da nam državne institucije upute osobu na psihološku podršku, ona dođe s četvoro djece koja prvi put u životu vide paštetu, nemaju šta da obuju, nemaju šta da obuku, nemaju dokumenta… Da bi ta žena mogla da ide da joj neko pruži psihološku podršku, potrebne su godine da bi se kreirali uslovi da ona može da odvoji pola sata dnevno da se posveti radu na sebi. Sistem socijalne zaštite ima usluge koje se vezuju za dnevne centre, prihvatilišta, stanovanja uz podršku… Ali ne može da se tako partikularizuje podrška, usluga mora da bude sveobuhvatna. Ona mora da ima i siguran prostor i siguran smeštaj i osnovne potrebe zadovoljene, hranu i mogućnost za obrazovanje i mogućnost da pravi nove socijalne kontakte i psihološku pomoć i pravnu pomoć, zato što je u sudskom postupku, i zdravstvenu pomoć, da joj neko pomogne da ostvari svoje zdravstveno pravo, ne samo da je uputi na zdravstveni centar, da joj pomogne da dobije dokumenta i da ima mogućnost da stekne veštine da se zaposli i bude ekonomski nezavisna. To je splet različitih usluga koje moraju da se prožimaju”, ističe Marijana Savić.

“Rješenje jeste da se sistemski pristupi svemu. Da se krene od obrazovanja – kod nas je samo osnovna škola obavezna, što ni izbliza nije dovoljno. Onda socijalna politika. Onda zapošljavanje. Onda kompletna ekonomska situacija. Onda govor mržnje. Mi moramo da promjenimo i narativ, mi ovde ne govorimo samo o Romima, mi govorimo o građanima Republike Srbije. Mora da se prati čitava situacija, da se vidi šta smo mi uradili do sada, da bi se pronašle nove mjere. A onda da se prati njihova uspješnost. A sistem nema rešenje, ni resurse za to.”


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh