Region

Još samo vidjeti Evropu i umrijeti!

Mnogi turisti smatraju kako pod svaku cijenu moraju vidjeti evropske gradove: raskošne građevine kao u nekoj historijskoj knjizi. A onda mnogi završe u kulisama “Igre prijestolja”, poput onih u Dubrovniku.

Split - dop magazin

Advertisements

Turizam je postao cjelogodišnji komercijalni tulum: festivali elektronske muzike, sportske manifestacije, krstarenja. Gradovi stenju pod masama turista. Taj razvoj pratim već godinama u Hrvatskoj. Lako je tu zemlju pohvaliti: samo priroda, kršne planine i otoci, čisto more, raznoliki krajobrazi, a sve to uz kratke distance. Turistički menadžeri, međutim, zagovaraju: “To nije dovoljno! Mora se više toga dogoditi, inače nam turisti neće dolaziti cijelu godinu.”

Hrvatska je sad u modi, to je nedavno preminuli svjetski poznati kuhar Anthony Bourdain već 2012. zaključio: “If you have not been here, you are an idiot!” (Ako nisi bio ovdje, onda si idiot!). A ove godine je uslijedio i uspjeh fudbalske reprezentacije. Najkasnije tada je čitav svijet saznao za tu malu zemlju na Jadranu.

Rast pod svaku cijenu. I to u jednoj zemlji čija obala na jednoj strani graniči s brdima, a na drugoj s morem. Više od pet miliona noćenja u samo nekoliko mjeseci. Ulice i trajekti su prepuni. Razlog za neke da slave: neograničene šanse zarade novca! Neki legalno, drugi maštovito izbjegavajući poreze.

Dragi naš novac

Ponude su brojne: turisti se ne moraju više zadovoljiti samo bijelim mesom i blitvom. Ne, u međuvremenu Hrvatska gurmanima nudi sve što požele, od japanskog sušija, preko španjolskog tapasa, pa do brazilskog Acai Bowlsa. Autentično? To niko više ne želi. Turisti sada traže “global-urban-feeling”: čovjek putuje da bi se svugdje osjećao kao svugdje.

Party? Hvar se već godinama nalazi u vrhu omiljenih destinacija. Otočani se bune protiv buke. Međutim, na usamljenom otoku se živi od turizma. Grad Hvar je ove godine ipak povukao kočnicu: piknik na glavnom trgu se kažnjava s više od 100 eura. Galama u noći također. Turistički menadžment sad radi na tome da dopre i do drugih ciljnih skupina, ne samo do partijanera.

Konobari koji noću donose piće, ujutro serviraju doručak. Ljubazno se ispričaju ako nešto zaborave: “Sorry, ali noć je bila duga.” Zaštita radničkih prava? Teško. Osoblje? Regulira se preko ugovora na privremeni rad. Studenti stoje u redu kako bi se preko ljeta dograbili nekog poslića i zaradili nešto novca na baru na plaži. Cijene? Za domaće nedostižne. Ali čak i za ponekog turista.

Autentično? Malo sutra!

Split, taj ponosni grad podno Marjana, čiji je povijesni kompleks Svjetska baština UNESCO-a, postao je poput muzeja za turiste. Jedva da se još može naći autohtoni život u tom dalmatinskom gradu. A Splićani, koji su svoje djetinjstvo proveli igrajući se u kamenim uskim ulicama (kalama), rijetko odlaze u stari grad. A i zašto bi? Da se naguravaju s turističkim masama? Kad sam ove godine došla u Dioklecijanovu palaču i vidjela da je zatvorio moj omiljeni mali CD shop, nakratko mi je srce zastalo. Pa naravno, vrijeme takvih dućana je prošlo, tješila sam se. Međutim, sve je manje tih dućana od prije, ono što preživi služi turizmu.

Dućani se sele u trgovačke centre izgrađene na rubovima gradova, a često su ti centri međunarodni lanci. Turizam europska gradska središta sve više mijenja u smjeru da postanu “ne-mjesta” poput zračnih luka. Kafići, restorani, dućani, sve je isto, svugdje. Samo se kulisa mijenja, imena gradova koja stoje na suvenirima. Sve ono što jedan grad čini urbanim i autentičnim povlači se pred turistima kojima se, opet, treba omogućiti da lako izvuku novac iz džepa.

Profit je taj koji vlada, veliki i mali su već nanjušili brzu lovu. “Netaknuto” je paradoksalni pojam tog booma. Prije se u starim jezgrama gradova moglo naići na ljude koji noću hrane mačke lutalice. Galamu djece koja su igrala ulični nogomet. Rubovi gradova su nekoć bili izletište za domaće stanovništvo i za one najsiromašnije.

Sada je sve to kulisa: na plaži se mora platiti za ležaljku na kojoj se, na mokrom znoju prethodnika, pravi fotografije za Instagram, i to čak rado s preskupim koktelima u ruci. Tajnih uvala gotovo da i nema više, jer svugdje pristaju brodovi i čamci. Ukoliko želite nesmetano uživati u zalasku sunca, naći će se neki turist koji će vam smetati dronom pomoću kojeg videom želi konzervirati upravo taj zalazak sunca.

Čak i pod vodom: turisti s kamerama. Novost ove godine: turist kojemu ne treba više “selfie-stick” (štap za mobitel), jer mu mobitel u međuvremenu gotovo raste iz ruke. Njegov mobitel za njega skenira okolicu, kao što to rade podmornice. Taj turist, s druge strane, hoda bezizražajno, jer kamera za njega sve snima. Možda će navečer pogledati gdje je to sve preko dana bio.

Vrijeme humanog turizma – nekad bilo, sad se spominjalo

Sljedeći je Vis, maleni otok ispred obala Splita, koji će postati žrtva booma, jer se tamo odvija radnja filma Mamma Mia 2. Grčki otok Skopelos, na kojemu je sniman prvi dio, već je izgubio svoju dušu. Na otoku snova Braču građani aktualno iskušavaju pobunu protiv njemačkog turističkog koncerna TUI-a i jednog domaćeg investitora zbog planova oko izgradnje hotelskog kompleksa za tri hiljade turista – u jednom ribarskom mjestu s jedva tri hiljade stanovnika!

Bilo je nekad jedno vrijeme kad se u Evropi živjelo, studiralo, istraživalo, ribarilo. Bilo je to vrijeme humanog turizma. No, hobotnički turizam sve više širi svoje pipke, bez da se zarada od toga slijeva u izgradnju i poboljšanje domaće infrastrukture. Naravno da i mnogi domaći profitiraju. Sve dok, kao u Dubrovniku, primijete da, ajme, odjednom desetine tisuća ljudi dnevno posjećuje taj jadranski biser. I to baš Dubrovnik, grad slobode, koji je nekoć tu slobodu i neovisnost zapisao na svoja vrata i za slobodu se stoljećima borio protiv stranih sila. Sada, u 21. stoljeću, Dubrovnik je doživio ultimativni poraz: turizam je osvojio grad, potpuno bez obrane. “O lijepa, o draga, o slatka slobodo!”

Novac, koji sa sobom donosi turizam, se pretvara u pravu pošast, ukoliko se samo oslonite na to da budete kulisa za aktivnosti u slobodnom vremenu za one koji si to mogu priuštiti. I ako zemlju prodate onomu koji u prvom redu želi izvući svoj profit.

Duša gradova ovog kontinenta je nekoć bio polis – grad. On je bio namijenjen ljudima, građanima, koji su u njemu stanovali i kao javni prostor. Vrijeme je da Evropa dopusti domaćem stanovništvo da suodlučuje o tome koji i kakav turizam smatraju prikladnim za svoje gradove i ribarska sela, kako bi domaća infrastruktura od toga mogla profitirati i kako bi priroda ponovno bila u središtu pozornosti umjesto samo profita. Prije svega je, međutim, kucnuo čas da se razgovara o jednoj Evropi koja može puno više od turizma, prije svega na jugu kontinenta.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh