Kultura

Kako su muslimani Sarajeva spasili najviđenije Jevreje od osmanskog Ruždi-paše

“Biti uvijek čovjek, brinuti se o bližnjem svom, bez obzira kojem narodu pripada i na koji način i u kojoj bogomolji se moli Bogu, ustati protiv nepravde, bez obzira ko je provodi, je nešto što je krasilo vjekovima dobrosusjedske odnose u ovoj zemlji koja je za Istok bila prva tačka Zapada, a za Zapad početak Istoka.”

Grob Moše Danona - RadioSarajevo.ba

Zapisao je ove riječi Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u brošuri koja govori o Moši Danonu i njegovom životu iz koga je proistekla priča Sarajevska Megila koju je prije više od 100 godina napisao Moše Atijas, zvani Zeki effendi Rafajlović, a prije desetak godina izdala Jevrejska zajednica.

Advertisements

Pola milenija suživota

Kako saznaje “Radio Sarajevo“, Jevrejska zajednica i Islamska zajednica u BiH će organizovati konferenciju kojom će obilježiti 200 godina od u široj javnosti, nažalost, nedovoljno poznatog, ali veoma značajnog događaja za “jevrejsko Sarajevo”, ali i njihove muslimanske komšije, kao i priču o 500 godina zajedničkog života.

Nevjerovatna je to storija o događajima koji su se odigrali prije ravno dva vijeka kada su sarajevski muslimani ustali protiv nepravednog osmanskog Ruždi-paše i iz tamnice oslobodili rabina Mošu Danona i još dvanaest najuglednijih sarajevskih Jevreja.

Događaju je, prema svjedočanstvima, prethodilo pogubljenje izvjesnog Derviša Ahmeda u Travniku, Jevreja koji se “nekad zvao Moše i po rodu Havijo”. Ovaj je u vrijeme sultana Mahmuda, tvrdio da mu se u snu javio poslanik Muhamed a. s., pa je poslije toga, u nastojanju da dođe do privilegija, postao derviš i veoma poštovan u svom kraju.

Zeki Effendi – Wikimedia.org

On je nagovarao bosanskog namjesnika Derviš-pašu da “udari velike poreze na Jevreje i da bi ih mučio mukama različitim”, a kako bi se, navodno, osvetio svojemu narodu jer je kod njih “izgubio čast” nakon što se bio odao piću i drugim porocima. Međutim, sutlanov namjesnik Derviš-paša je prozreo njegove namjere i osudio ga na smrt, jer ga je nagovarao na zlo.

Međutim, sljedbenici tog Derviša Ahmeda u Travniku “tugovahu za njim dugo i čekahu da bi se osvetili Jevrejima, jer su smatrali da su oni potkupili pašu i nagovarali ga da bi počinio zlo”. Kada je sultan zamijenio Derviš-pašu i u Bosnu uputio Ruždi-pašu, koji je postao blizak sljedbenicima pogubljenog Derviša Ahmeda. On uskoro odluči da se osveti Jevrejima u Sarajevu.

Naime, njih je Ruždi-paša iznenada osudio je na smrt 1819. godine ili, 5579 po hebrejskom kalendraru, najviđenije Jevreje, a za njihove glave tražio je ogroman otkup, koji Jevrejska zajednica u Sarajevu nije mogla prikupiti.

Međutim, desio se neočekivani obrat. Požalili su se svojim komšijama. Ovaj događaj je, pisao je Moše Atijas, podigao sarajevsku čaršiju na noge, jer su zatočenici bili poznati kao pobožni, pravedni i pošteni ljudi, te nisu imali “nikakve krivice kojom bi se opravdalo njihovo zatočeništvo”.

Iskorijenit ćemo zlo

“Kako je pohlepni Paša namjeravao pogubiti zatočenike u zoru 4. hešvana, na Sabat, razljućene Sarajlije, njih oko tri hiljade, provalili su u njegov konak i oslobodili zatočene prvake”, piše Moše Atijas.

Prije nego su upali i oslobodili sugrađane Jevreje, predvodnik Sarajlija, Ahmetaga Bajraktar Bjelavski, povikao je Ruždi-paši:

“Ušima svojim čusmo riječi njegove ali očima nećemo da gledamo nedjela njegova. Jer nakane su zle njegove i zle njegove misli. Ustasmo jutros na oružje da se branimo zla, jer nam kazaše da je zlo došlo među nas i vidjesmo da je tako. Kunemo se Allahom da ćemo ga iskorijeniti. Neka ne pukne puška nijedna – ako s druge strane ne izazove. Neka se ne zakrvavi nijedan handžar, ako se ne zatraži krvi naše. Nego ćemo se osloboditi zla i vezati ga, da nam ne naudi. A sada naprijed i obijte kapije i spremite lance za vezanje”.

Bošnjaci su potom sultanu Mahmudu uputili Mahzar – peticiju Visokoj porti u Carigradu protiv Ruždi -paše koju je potpisalo 249 najuglednijih sarajevskih muslimana, Bošnjaka.

Pravedni sultan tada kazao: “Tužba je velika na slugu mojega, Ruždi pašu – ali su i njegova nedjela velika.”

Novi paša je stigao, pozdravljen od Sarajlija. Ruždi-pašu izvedoše vezana iz konaka i otpremiše u Tursku. Ubrzo “stiže glas iz Carigrada da bi pogubljen”.

Ovaj nevjerovatni događaj Jevreji Sarajeva obilježavaju kao svoj blagdan i naziva se Hag Aasirim. Jednako tako, u znak sjećanja na spasenje Jevreja u Persiji od pokolja koji je pripremao carev savjetnik Aman, Jevreji širom svijeta 14. adara (mart – april) slave Purim. Toga dana obaveza je svakog Jevreja da čita ili sluša priču zapisanu u Megili o Ester (knjiga o Ester), ženi koja je spasila Jevreje planiranog pokolja. Sarajevski Jevreji, dakle, imaju svoj Purim (Purim de Sarajevo) i svoju Megilu de Sarajevo kada se sjećaju veličanstvenog djela njihovih susjeda Bošnjaka.

Jakob Finci – RadioSarajevo.ba

Ova istinita priča, o kojoj postoji i relevantna dokumentacija, postala je legenda koja je, kako zapisa Finci, mnogo značila za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu i u vremenima kada su naša zemlja i njezin glavni grad prolazili kroz najteže trenutke svoje mukotrpne historije.

Jedni za druge

Od pisane građe o ovom događaju sačuvana su dva dokumenta koja potvrđuju istinitost događaja opisanih u Megili. Prvi je spomenuti Mahzar, a drugi dokument je tefter Rav Moše Danona u kojem je svojeručno zapisao i za sjećanje opisao spasenje od ruke Ruždi-paše.

Tako je Zeki effendi Rafajlović pisanom riječju otkrio historiju i ispisao Sarajevsku megilu, a ljepotu njenog sadržaja, 1926. godine, preveo sa ladina dr. Isak Samokovlija, čuveni bosanskohercegovački književnik jevrejskog porijekla.

Bista Isaka Samokovlije – Wikimedia.org

Moše Danon zavjetovao se još u zatvoru da će, pred kraj svog života, otići u Jerusalem da tamo umre. Poslije jedanaest godina veliki učenjak krenu na put u Svetu zemlju, ali je, putujući u luku Metković, umro u mjestu Krajšina kod Stoca, gdje je i sahranjen.

O njegovom grobu, mjesto hodočašća koje je prije Drugog svjetskog rata bilo najznačajnije za Jevreje poslije Zida plača, i danas Božjim proviđenjem opet brinu Bošnjaci, oni stolački, iz porodice Medar.
Ovo je priča koja može pomoći da se shvati ona slika Bosne i Hercegovine, koja je ovdje stoljećima postojala, a koju je, zapisao je Finci, posljednji rat uprljao. Slika ljudi koji su živjeli i jedni pored drugih, jedni sa drugima i jedni za druge.

“Znamo da se prošlost ne može vratiti, ali možda iz prošlosti možemo učiti, da bi nam budućnost svima bila bolja”, zapisao je Jakob Finci.

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh