Kultura

Kako je živio život boem Jasim Alagić Pjevač

O njemu nikada i nigdje nisu pisali tokom pjevačke karijere – bio je anoniman i slavan, taman toliko koliko mu je bilo stalo.

Jasim Alagić Pjevač - Balkans.Aljazeera.net

E, šta je sve mogao postati mali Jasim Alagić, sin Redže i Selime, a rodio se 1921. godine u Sanskom Mostu u kući koje više nema, a na njenom mjestu je park uz rječicu Zdenu i velika vrba zasađena očevim rukama?

Advertisements

Trgovac, kao i otac koga pamti i po ramazanima, kada je posljednji sat prije iftara nervozno čekao da “pukne top”samo da zapali cigaru bez koje nije mogao?

Ugostitelj, kao rođak Ahmet Alagić u čijoj je kafani bio jedini radio aparat u čaršiji oko koga se 1938. godine okupljalo i staro i mlado, da čuju prve vijesti o aneksiji, piše “Al Jazeera“…

Ili ribar, jer je sa pet godina ukrao očevu udicu i na Džaferovom perilu ulovio lipljena od kilograma? Ali, nije to neko zanimanje.

A mogao je postati komunist kao Ljupko Ljepojević, koji je davao cedulje njemu i Beći Alagiću, a oni ih nosili obalom i predavali nekom čovjeku koji je sa brda silazio na Radinovac kraj Sane?

Ili kao Hazim Bilalbegović, najveći komunist na kugli zemaljskoj, kakvih nije bilo ni u Rusiji, za koga je Jasim noću krao bombe iz njemačkih kamiona parkiranih uz njegovu kuću?

Hazim je u ratu i nakon rata odlučivao koga će streljati u gradu i nije se puno uzbuđivao kada su osuđeni plakali i molili. Rekao bi hladno: “Šta se dereš, nisi jedini”. A možda je naš Jasim mogao biti i građevinac, jer je nakon osnovne završio nekakvu srednju produžnu školu i mogao napredovati? Ma, kakvi.

Neću a umrem od visokog C

“Odem u Operu i prime me odmah. Korepetitor je bio Mladen Pozajić, a dirigent gospodin Štajcer. Rekao mi je da imam glas sličan Benjaminu Džiliju, velikom operskom pjevaču, neprevaziđenom do sada. Bio sam presrećan! Tražio je da ostanem, govorio mi kako će od mene napraviti velikog operskog pjevača. Ali, ja sam isuviše volio život. Našalio sam se s njim rekavši mu: Gospodine Štajcer, ja volim da živim, a operski pjevači umiru od visokog C.”

“Ja sam stalno pjevušio svaku pjesmu koju sam čuo u kući ili u čaršiji. Bio sam veliki sluhist, a tekstove pjesama sam ‘gutao’. Oca sam molio da mi kupi gitaru, a on nije htio. Ipak, kupio mi je gitaru, ali se zadesila krivog vrata i nakon mnogo neuspjelih pokušaja bacio sam je na tavan. Pravu gitaru vidio sam kod Vlade Tontića, inžinjera koji je iz Beograda dolazio kući. Ja sam mu lovio ribu, a on mi je pokazivao prve ‘trikove’ na gitari. Pjesme, bosanske i dalmatinske, slušao sam na Ahmetovom radio-aparatu i bez problema ih odmah pjevao”, godinu-dvije prije smrti pričao mi je Jasim.

Muzička nagrada

Poziv koji se”nije mogao odbiti”, u domobransku vojsku u Zagreb, Jasimu je donio prvu muzičku “nagradu” – doktor ga je uzeo sebi u ambulantu, jer mu je rođak Muhamed Alagić poklonio novu gitaru. Tako je nekako počelo. Pjevao je Jasim na Manduševcu za vrijeme NDH, sjeća se racije nakon koje je dok su ustaše izlazile zapjevao pjesmu “Od života ništa nema, samo bol i tuga”.

“Odmah nakon rata u Zagrebu sam na audiciji na radiju primljen ‘isprve’. Nekoliko bradonja mi je čestitalo i ja tu ostah punih osam godina. Znaš, to su ti nastupi sa pozorišnim ansamblom, balerinama, orkestrom. Sviđao im se moj glas, a znao sam mnoge bosanske pjesme. Operski pjevač Ruždiak, kako mu ono ime bijaše, molio me da ga naučim neke sevdalinke, jako su mu se sviđale, a ja ih znao kijamet”, nastavio je svoju priču Pjevač.

Jasim mu je otpjevao pjesmu koju je čuo od nane Dude, a pjevala se na turskim dvorima “Razbolje se care Sulejmane, aman, aman, Sulejmane, u bijelu gradu Carigradu, aman, aman, Carigradu…”pa onu koja kaže: “Hej, sastali se čapaljski tatari, hej, da doveče idu na kraj sela… hej, igrali se igre svakojake, hej, ponajviše noža i handžara…”

Došao je Internacionalni muzički festival u Opatiji. Jasim, nepoznati dugonja gromkog glasa koji daleko premašuje dvije i po oktave, zapjevao je na opatijskoj sceni “Razbolje se care Sulejmane” i “Čapaljske tatare”. Na sebi je imao čakšire-šalvare, konopljanu košulju “ječermu”, prsluk i fes. Visok i lijep, sa glasom koji kao da se gromko spuštao sa Učke gore.

Egzotični stranac koji podsjeća visinama tonova na Bendžamina Džilija, kako će mu kasnije reći. Oduševljenje! Aplauzi! Svi se pitaju iz kojeg je teatra došao ovaj čovjek “strašnog” glasa?

“Ja ih zapalio! Ne daju mi sići! Opkolili me i samo govore – pjevaj dalje! Osam dana je trajao festival, a ja nisam mogao proći Opatijom od cura. Korzo prepuno, mnoge hoće da sa mnom prošetaju. Ljudi ustaju sa stolica u kafanama i klanjaju mi se. A, što se tiče cura, lijepe djevojke su me pratile tokom cijelog života, a dvaput sam se i ženio”, sa osmijehom je nastavio svoju životnu ispovijest.

Pravi vrag

Jasim nesvjesno koristi ekavicu; sve su njegove djeve bile “lepotice, retko lepe”. To nam napominje njegova sestra Dika, koja je brata najbolje poznavala. Ona je mnogo činjenica i datuma zaboravila, pamćenje je nesiguran medij. Ali ne i to da je brat bio pravi vrag za kojim su žene ludovale!

“Išle su iz grada u grad za njim. Ostavljale muževe i mladiće. Čekale ga godinama. Reći ću vam i to, nije moj Jasim bio lovac na žene, koliko su one lovile njega”, sjeća se starica.

Nema grada gdje Jasim Alagić nije nastupao sa svojim orkestrom, bio je kapelnik, svirao gitaru i imao najveći mogući repertoar, u kome nije imao neku vezu. Jednostavno, takvo je vrijeme bilo. Muzičari i pjevači bijahu miljenici nacije, a Jasim sa svojim božanskim glasom, visok, lijep i pun para, sa najboljim hotelskim sobama i jelima a la kart bio je u centru pažnje.

Sestra Dika – balkans.aljazeera.net

Ni u poznim godinama nije krio da mu je godila pažnja žena.

“Znaš, taj Kazanova je bio mali miš za mene! Sitna riba,ozbiljno ti velim. Moj cijeli život je ‘ludnica od žena’. Vjeruj mi, dugo godina sam muzičar, a dešavalo mi se da me kao djevojčice od 10-12 godina slušaju kako pjevam, da bih ih upoznao nakon 10 ili 15 godina kao žene. Prilazile su mi i podsjećale me na minule godine”, vraćao je sjećanje stari Pjevač, možda najbolji koga je Sana imala.

Julka, Keti, Bedrija…

Jednom je u Travniku pjevao pjesmu “Izgubljena sreća”, stanovao je privatno, jer je hotel gdje su svirali bio pun. Jedna djevojčica je ispod prozora slušala Jasimovu pjesmu. Mnogo godina kasnije, Julka, tako se zvala 12-godišnja djevojka, prišla mu je u banjalučkom hotelu “Central”. Kakva je to bila ljepotica, kći nekog rudara! Samo je rudar mogao napraviti takvu ljepotu, razmišljao je Jasim gledajući je.

U Bihaću se u njega zaljubila profesorica matematike, skoro frcila s pameću zbog njega; zagrebačka dama Keti došla je za Jasimom u Beograd i zaposlila se u “Kluzu”; u banjalučkom “Palasu” kapelnik Jasim Alagić imao je uzase sjajne mađarske muzičare koje je predvodio Verebeš Menhardt, pratili su ga od Dubrovnika do Sarajeva.

“Priđe mi Verebeš i pita: ‘Gospodine, da li imate note od pjesme Posljednji valcer? Jedna divna dama sjedi u loži i moli za ovu pjesmu’. Imam, kažem. Daj, odmah, kaže Verebeš, jer je nanjušio finog posla. I krene ta pesma, u stvari ‘ingliš valcer'… ‘Posljednji valcer za nas želim da igram s tobom…’ pjevao sam joj pjesmu na uho i plesao sa njom. Stisla se uz mene ta lepotica (uvijek ekavica, čim spomene ženu), zvala se Bedrija… Kasnije ćemo šetati, posjetiti njenu majku, a u povratku na banjalučkom korzu povjerila mi se- želim imati sina od tebe…!”, sa velikim sjetnim osmijehom pričao je Jasim Alagić.

Bitka sa notama

Bio je samouki pjevač i muzičar. Volio je život, sjajno je pjevao, Bog mu dao glas kojim je izazivao divljenje. Kao kapelnik išao je od grada do grada, ne mogavši se skrasiti na jednom mjestu. Ipak, naučio je note i to dobro. U to vrijeme, ono zagrebačko kada je počinjao, na Manduševcu, u “Esplanadi” ili “Grillu” gdje je mijenjao velikog purgera i izvrsnog pjevača Ivu Robića, a nastupao sa tada anonimnim Đimijem Stanićem, imao je samo uho i glas.

“Saša Ćehajić, tako se zvao naš profesor klavira koji nas je pratio i sa nama ‘mlatio’ lovu, rekao je meni i Đimiju da smo nepismeni. Kako, boga ti, nepismeni, kako čitamo tekstove? ‘Muzički ste nepismeni, nemate pojma, sramota, pjevate i nastupate sa pozorištem i balerinama, a ne znate note’, kaže nam Saša. Otkud onda onoliki aplauzi, je li, Saša? pitamo ga, uvrijeđeno Đimi i ja. Ni oni nemaju veze, kao ni vi, kaže Saša i tako počne učenje nota. On nacrta notni sistem C, D, E, F, G, A, H . Gledam ja i kažem baš kao glupi Bosanac (Robić me zvao Mujo, valjda zato što sam iz Bosne ), ma đe se može iz tih tačaka pjevati!? Može, vidjećeš, ograjisao Saša na nas. I, stvarno, može se. I ne može bez nota. Ne može nikako, velim ti. Bila je to 1946/47. godina, prve časove nota imali smo u jednom kamionu”, pamti Jasim.

Safet i Zaim

Pjevao je u Beogradu i drugim kontinentalnim gradovima u jesen i zimu, ljeti je “galebario” po Dalmaciji. U Beogradu je “zaradio” stan u koji je odlazio s vremena na vrijeme.

U Banjoj Luci je nastupao često, voljele su ga žene, a Banjalučanke su bile prave ljepotice (odnosno, lepotice), cijenili su ga i banjalučki muzičari. Očarao je neke Karabege koji su navodno znali svaku bosansku pjesmu “pod milim Bogom”. Zapjevao im Jasim “Sinoć paša kroz Saraj'vo prođe i provede svezana Mehmeda, na njemu je devet konopaca i deseta, halka oko vrata”.

U Sarajevu je pjevao u Gradskoj kavani ‘48/'49 sa Đimijem Stanićem. Tadašnja Jasimova mjesečna plata iznosila je 17.000 dinara, kao danas, recimo, 17.000 dolara! Plus stan i hrana, da ne povjeruješ! U Gradskoj je bilo puno kao u šibici. Često je dolazio Ismet Alajbegović Šerbo, slušao Jasima i govorio “vidi, divnih stvari”. Dolazio je i Safet Isović, Zaim Imamović, dva velika asa, pjevačine! Kod Zaima je Jasim išao kući u Počitelj, a Zaim kod njega u Beograd. Sa Safetom je obilazio frizerske salone u Sarajevu, znali su zapjevati damama, Safet narodne, Jasim zabavne.

Čikago, Sinatra i 100 dolara bakšiša od hodže

Iz Sarajeva u Doboj, da pjevaju strancima, nekoj delegaciji koja je obilazila izgradnju pruge Brčko-Banovići. Tražio se orkestar koji zna svirati sve, a takav je bio Jasimov, specijalist za tadašnju svjetsku muziku, sa repertoarom Tina Rosija, Benjamina Džilija, sa francuskim šansonama, njemačkim patetičnim pjesmama “Mein Herz” i “Zwei Gitarre”. Jasim je do granica bola volio Džilija, a Šarla Aznavura baš nikako. Nije mogao podnijeti, kako je kroz grleni smijeh govorio, njegov kreketavi glas, pun šupljina.

“E, da ti ispričam moj put u Ameriku. Dobio sam poziv od nekog hodže Mostarca, koji je radio u Čikagu. Tamo sam pjevao našim ljudima. Bilo je fantastično, tražili su stare bosanske pjesme, a ja sam ih znao bezbroj. Plakali su od dragosti, kao da sam im donio dušu iz Bosne! Hodža me obazrivo priupitao za jednu pjesmu koju ‘nije čuo sto godina’, jer je malo ko zna. Zapjevao sam je – “Kliče vila s vrh Trebevića, pa doziva mostarskog vezira, pazi Stoca, čuvaj Počitelja, ni Mostara ne ostavljaj sama. U Mostaru ljuta guja spava, ljuta guja, Čengić Smailaga…’. Suze su mu krenule, izvadio je 100 dolara, gurnuo ih u mali džep mog sakoa, i rekao ‘halal, bilo'…”, sjeća se američke “turneje” Jasim Pevač.

Mira Stupica i dug od 50 dolara

U Čikagu mi priđe jedan čovjek, poslije mi kažu – glumac. Odmah sam vidio da je neko, svi su mu aplaudirali. Naš čovjek. Pita me da li znam otpjevati mađarsku pjesmu Samrtno proljeće, to je filmovana muzika.

Potvrdim i počnem. Bio je oduševljen, prišao mi je dao 50 dolara i rekao: ‘Hvala Vam, gospodine, ispunili ste mi dušu’.

Pošao je i vratio se naglo, pruživši mi još 50 dolara: “Kada sretnete u Beogradu Miru Stupicu, molim Vas, otpjevajte joj Samrtno proljeće i poručite joj da je pozdravlja Teča.”

Nisam nikada sreo Miru Stupicu i ostao sam dužan čovjeku 50 dolara.

U Čikagu je zapjevao u dvorani u kojoj je nastupao Frenk Sinatra, najčuveniji pjevač Amerike toga doba, koji je na sceni pio “Jack Daniels”, pušio “Camel” i pjevao “My way”. Jasim priznaje da su mu se noge bile odsjekle. “Đe ću ja pjevati tu, božiji čovječe”, govorio je uplašeno i pokušavao se izvući. I…zapjevao je “Don tuno viale”,”Aleju u jesen”. Dvorana se prolomila od aplauza. Morao je nastaviti pjevati. Još jednu. I još jednu… Onda su došli neki “glavonje” iz neke agencije i nudili mu ugovor na deset godina, samo da stavi cifru.

Jasimova svastika, Anina sestra, spasila ga je rekavši da ima dogovorene koncerte po Jugoslaviji. Jer, ruku na srce, Jasim nije volio dugo ostajati na jednom mjestu. Žurio je nazad u svoju zemlju, gdje je bio “slavan” onoliko koliko je njemu najviše trebalo. Taman toliko.

“Para puni džepovi, a na srcu štepovi, znaš tu pjesmu. E, neću ja tako. Hoću da mi je lijepo, da živim, ne volim ograde. Takav mi je cijeli život”, ponavljao je ko zna koji put tokom razgovora svoj životni moto veliki anonimni Pjevač.

Na pitanje o repertoaru, kao da je jedva dočekao,”izmitraljirao” je: “Ja pjevam talijanske, španske, meksikanske, francuske, mađarske, ruske, sevdalinke… ne može svako dostići te visine. Naprimjer ‘Meksiko, Meksiko’, ne može to svako da pjeva! Ja mogu, evo, počuj(pjeva) … čuo si, ne pjevam ja nikakve limunade i boze!”

Njegove žene

Jasim je u Beogradu učio Merimu Njegomir pjevanju koju je zvao pjevačkom boginjom.

Nastupali su u “Metropolu”, “Jugoslaviji”, “Tri šešira”… Dugo godina ju je pratio njegov orkestar. Druga takva je Hanka Paldum. Sreli su se nakon rata u Sanskom Mostu. Zagrljaji, poljupci, jer dugo su godina zajedno radili, a od Jasima, dobrog čovjeka sa kim su svi voljeli nastupati (nevjerovatna blaga narav), imalo se šta naučiti.

“Hanka je divna, vatra živa, đavo veliki! Mnogo je volim. Ona se igra kada pjeva. Sjećam se, kada je u Mostaru zapjevala ‘Dvije su se vode zavadile’, konobar koji je nosio na tacni gomilu čaša, sve je sručio u ćošak! Stala muzika, on plače, došao mu šef, a konobar kaže: ‘Barnulo me nešto, šefe, nisam mogao izdržati! Da su zlatne bilo, isto bi ih zafrljacio!'”

Jasim je još u registar pjevačina izdvojio Harisa Džinovića za koga je kazao da kada pjeva “bije kao bič” i tu je kapak.

Jasim Alagić imao je dvije supruge, Božanu i Anu. Umrle se. U jednoj beogradskoj ambulanti dok je čekao recept za lijek protiv hipertenzije upoznao je profesoricu klavira koja ga je slušala prije 30-35 godina negdje na hotelskoj terasi morskog odmarališta.

Tada su sve njene kolegice bile zaljubljene u njega. Profesorica Vera, Beograđanka sa dva braka iza sebe i kćerkom Jovanom, živjela je sa Jasimom Alagićem, dobrim čovjekom operskog glasa, koji nije znao napustiti hotelske kavane i svojom presnažnom dječačkom opčinjenošću muzikom i ženama, žrtvovao je vrhunsku karijeru bosanskog Benjamina Džilija. Izgleda daje tako, a ako i jeste, vjerujte, Jasimu Alagiću nije bilo nimalo žao.

Fender u Alagića sokaku

Da ste nekih godina kojim slučajem došli u Sanski Most i pitali za Jasima Alagića Pjevača, uputili bi vas u Alagića sokak. Na kraju sokaka u kući njegove sestre Dike odjednom bi čuli ogromnu buku, kao blistavu grmljavinu koja se odnekud približava. Ne bi se trebali plašiti.

To je Jasim uključio u struju svoje vječito, nepoderivo pojačalo “Fender” (ručne izrade), razglasne kutije okrenuo prema pendžerima i pjevao sa ploče zajedno sa besmrtnim Benjaminom Džilijem, njegovu “Mariju”. Onda “Zelena polja” od Terrya Gilkinsona,”Moj pogled traži samo smiješak” Salve Despozita, “Mansardu” Sergija Strahova.

Plovio bi i putovao duboki baršun Jasimovog glasa kroz mahalu.

“Zelena polja bila su tad, zelena polja, da li su tamo sad, sa plavim nebom i rijekom oko nje, tu gdje smo radost i ljubav našli…”

A komšiluk se ne bi ibretio – navikao je na svog Pjevača, dobrog čovjeka Jasima.

Umro je u Beogradu, gradu koji je volio, možda je neobično reći, iznenada, jer je doživio 94 godine . Njegovi posmrtni ostaci su kremirani, iako mu je želja bila da posljednje dane života odživi u rodnom Sanskom Mostu sa sestrom Dikom. Legenda o velikom boemu i pjevaču živi.

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh