Kultura

Okidač Alije M. Akšamije ne ubija, on ovjekovječuje

U meni je bio nekakav nagon da snimam ono što je prolazno, što nestaje

Alija M. Akšamija - Faktor.ba

Iako je Alija M. Akšamija u svojim sedamdesetim bio pripadnik i Armije BiH, gdje je između ostalog kreirao dokumentaciju 15. motorizovane brigade, njegova je penzija danas duplo manja nego u onom prethodnom sistemu. Bez obzira na takav odnos, Alija M. Akšamija kaže: “Ako su ovaj moj rad i nagrade doprinos bosanskoj umjetnosti i kulturi makar jedan atom – to mi je najveća nagrada“.

Kada jednom sve ovdje bude normalno, djeca će učiti kako je u Bosni rođen i nadahnut njome živio i radio apsolutni fotografski genij – Alija M. Akšamija. Znat će i da je bio skroman čovjek koji je prepoznavao ljepotu i uzbudljivost života u sebi i oko sebe, piše “Magazin STAV”.

Baš kao izreka koja kaže da je ljepota u oku posmatrača, zahvaljujući fotografijama Alije Akšamije ostalo je sačuvano ne samo najvrednije fotografsko-umjetničko nasljeđe već i sam život. Autentičnost i vrijednost djela Alije Akšamije bilo bi svuda vrijedno zasebnog muzeja kao svjedočanstvo o historiji fotografije u BiH, u kojima fotograf bilježi na prvi pogled beznačajne trenutke poklanjajući im trajnu vrijednost.

Vrijeme je ići, a poziva još nema

U kući, pored velike police s knjigama, na zidu su fotografije, par levhi i brojna priznanja koja je dobio u toku svog života. Tu je i najstarija od njih, diploma na kojoj se navodi kao dobitnik druge nagrade na Međunarodnom sajmu zanatstva u Beogradu iz 1958. godine. Na zidu je i ona posljednja koju je dobio za životno djelo od Evropske federacije profesionalnih fotografa, 2008. godine u Hanoveru.

Lice Alije Akšamije ukrašeno je smiješkom. Pridiže se s mjesta na kome sjedi. Neposredan je i veoma duhovit. Skroman je. Govori kako ima probleme s nogama. Gledajući ravno u oči, govori kako starost uzima svoje: “Vrijeme je ići, a poziva još nema.“

Dok se pripremamo za početak razgovora i dok postavljamo opremu, Alija nam dobacuje: „Da ti odmah kažem, mislim da će mi ovo biti posljednje snimanje…“ Nas dvojica uglas odgovorismo: „Ma neće“, a on kroz smijeh nastavlja: “Ako Bog da, hoće.“ Kao svaki veliki čovjek, bez straha od smrti, koja je neminovnost sa svojih 97 godina, iz Alije Akšamije isijava više života nego iz mnogih mladih ljudi koje srećemo po sarajevskim kafanama.

Listam maketu monografije koju je pripremio dr. Mehmed Akšamija, Alijin sin. On je završio FAMU u Pragu, a dobar dio svog života posvetio je istraživanju djela svog oca. Raspitujem se kada bi se knjiga trebala štampati, jer ovu knjigu, u dva toma, jednostavno mora imati svako ko iole drži do historije fotografije.

Sporo listam stranice. Mnoge fotke vidim po prvi put i nemoguće je sakriti oduševljenje.Te su fotografije remek-djela! Dok prolazim kroz seriju portreta, Alija govori: “Snimao sam obične ljude, s najprimitivnijom opremom i materijalom koji se mogao dobiti u Jugoslaviji, ORO i EFKE. Snimao sam obične ljude, građane.“

Ta je serija upravo ona koju je njegov sin Mehmed u svojim radovima s pravom usporedio s djelom slavnog njujorškog fotografa Richarda Avedona. Za razliku od Avedona, koji je radio s najsavremenijom opremom i najboljim materijalima, prosto je nevjerovatno kako je Alija Akšamija uspio postići iste rezultate s onim što je njemu bilo na raspolaganju.

Usud ili činjenica da je najveći dio svog života Alija Akšamija proveo u malim gradovima Istočne Bosne jedino su objašnjenje zašto njegovo ime nije završilo u evropskim antologijama fotografije.

Upijao sam sve k'o sušilo tintu

Prvi interesi za fotografiju Alije Akšamije vezani su za njegovo djetinjstvo. Bio je treći razred osnovne škole. U školu dolazi fotograf iz Sarajeva da ih fotografira. Zarezala se ta slika u njemu. Bila je to kao neka bajka koja je probudila njegovu znatiželju koja ga prati od djetinjstva do danas.

Životni put Alije Akšamije bio je dug i težak. Rođen je 1919. godine u Rogatici, a sve je išlo teško osim što je lahko došao do fotografskog aparata. Naime, imao je sreću da je kao mladić na lutriji dobio hiljadu dinara. Otišao je u Zagreb, gdje je kupio svoj prvi fotoaparat, a uz aparat je dobio i priručnik. Zahvaljujući tom priručniku i onom što mu je prodavac objasnio, Alija Akšamija je 1938. godine napravio svoje prve snimke na Sokolskom sletu u Sušaku (Rijeka).

Iste godine u Bosni snimit će prvu fotografiju jedne nedovršene zgrade u Foči koja je objavljena u tadašnjim novinama. Iako uz fotografiju nije pisalo njegovo ime, smatrao je to samo po sebi za njega velikom nagradom. Iako kaže kako njegova memorija nije više ono što je bila, prisjeća se i još jedne fotografije iz 1938. godine. Pravljena je jedna česma, a on je pozvan da snimi tu grupu ljudi.

Prisjećajući se toga, govori: “Slikao sam grupu ljudi, razumiješ, koja je ostala njima kao vječita uspomena i uspio sam to. S današnje tačke gledišta, šta je to? Ali je za mene to prvo što sam napravio da će imati dužu vrijednost, da se taj moment otrgne od zaborava i da se vidi koji su to ljudi radili i deverali. Početak je bio kao i mnoge druge stvari. Ideš grlom u jagode pa šta ti bude. Ja sam bio bolesnik toga. Šta ja znam. U meni je bio nekakav nagon da snimam ono što je prolazno, što nestaje. Bio sam jako opterećen onim što sam preživio, a svoje sam djetinjstvo proveo u Rogatici.“

Prva saznanja o tome kako se izrađuju fotografije učio je kod Jovića u radnji preko puta hotela Central. Bio je tu par mjeseci radeći najprostije poslove, ali je to vidio kao priliku. „Sve sam ja očima krao jer niko mi ništa nije rekao. Morao sam očima krasti prva saznanja kako se praktično, a ne teoretski dođe do toga, kakva je funkcija fiksira, šta omogućava… Upijao sam sve k'o sušilo tintu.“


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh