U barakama
Njen dom nalazi se u barakama u tuzlanskom naselju Kojšino, a s njom živi Dragan, sin iz prvog braka, koji nema nikakvo zaposlenje. Drugi sin Slobodan, kako kaže, nalazi se na liječenju…
– Živimo od moje penzije, od 371 KM. Radila sam 32 godine u preduzeću ‘Umel-Dalekovodmontaža’. Kao nevjenčana supruga poginulog borca nisam ostvarila nikakva prava. Rekli su mi da na vrijeme nisam podnijela zahtjev. U braku sa Živkom Vasićem bila sam deset godina, a naš sin Slobodan imao je osam godina kada mu je otac poginuo – priča Slobodanka (73). Tridesetak kvadrata prostora u kojem živi dvije godine nije okrečila. Mjesecima nema struje zbog duga od 700 KM, a ni vode, jer nije imala 350 KM da se spoji na novu mrežu gradskog vodovoda.
– Kada padne mrak, i u mom životu se smrkne. Pod svijećom jedemo ono što donesem iz Narodne kuhinje, a vodu donosim u kanisterima od komšinice. Dug za struju je oko 700 KM, a za priključak na vodu potrebno mi je 350 KM. Imam i dug za vodu, ali bih to platila na rate ako bi me ponovo spojili na vodovod – kaže ona i dodaje da bi radila i u poznim godinama da joj zdravlje dopušta.
Ispod dostojanstva
Najveća novogodišnja želja je da ponovo u svom skromnom domu dobije struju i vodu…
– Treba nam, iskrena da budem, hrane i odjeće. U jednim čizmama hodam već desetu godinu. Zaista je ovo život ispod svakog ljudskog dostojanstva. Preko vikenda imamo veknu hljeba i nekoliko kobasica jer kuhinja ne radi – govori ona.
Ako želite pomoći Vasić, možete je posjetiti na adresi Kojšino 146 u Tuzli ili kontaktirati na broj telefona 061/232-878.
Živko poginuo od granate
U knjizi o poginulim borcima Drugog korpusa Armije RBiH navodi se da je Živko Vasić poginuo 18. januara 1994. godine. S još sedam saboraca spremao se za polazak na ratište kada je pala granata u kasarnu Šićki Brod i pobila ih.
Živko je od prvih dana agresije bio pripadnik Druge tuzlanske brigade, a, kako je navedeno u knjizi, sa suprugom Slobodankom i sinom Slobodanom živio je u naselju Slavinovići, piše “Avaz“.
