Crna hronika

Krvava bajka: Navršilo se 27 godina otkako je na sankanju ubijeno 6-oro sarajevske djece

Šest dječaka i djevojčica, koji su poginuli dok su se igrali na snijegu kada su 1994. godine snage bosanskih Srba granatirale jedno naselje u Sarajevu, bili su među velikim brojem djece ubijene tokom opsade grada.

Čitulje za djecu ubijenu 1994. godine - Doznajemo.com

Sunčan, naizgled miran dan 22. januara 1994. izmamio je dječake i djevojčice na Alipašinom Polju na sankanje. Horor je uslijedio kad je Vojska Republike Srpske granatirala naselje.

Pod naslovom “KRVAVA BAJKA” na Internetu je objavljen zaista potresan tekst o ovom događaju. Pročitajte!

– Ona se taj dan našla tu slučajno, nešto je iz Hrasnog morala odnijeti do tetke na Alipašino u C fazu. Jutro je bilo mirno, grad pod opsadom bio je prekriven snijegom.

Rekla mi je: «Ono zadnje čega se sjećam je kako iz Švrakinog izlazim sad prema Alipašinom i preda mnom ledina i djeca se sankaju, smiju i vrište i ja onako među njima, ubrzala korak, sve ih izbjegavam da im ne kvarim to malo radosti i taman pomislih – Bože, kako su djeca lijepa, vesela, nevina i radosna, kad odjednom nestadoh, samo me neka sila podiže u zrak i baci u snijeg. Ja kako otvorih oči ugledah kraj svijeta.

I muk, grobna tišina čini mi se, pa od tog još vise misliš da si na drugoj planeti, al` nije ta tišina dugo trajala. Krici su mi bili najgori, krici iz snijega i krici s prozora i balkona, i matere što lete s ispruženim rukama i razularenim glasovima dozivaju u nevjerici, a ja sjedim u snijegu i ne mogu da se pomjerim. I nijemo gledam oko sebe u dječiju glavu i nepomična tijela i crveni snijeg sto se od vrele krvi topi.

Ne znam ti ništa više reci osim toga, ne znam ja opisati kako je to bilo i izgledalo, majke mi, nemam riječi. Sve k’o usporeno, kao da je vječno trajalo. Sanke, krv, dijelovi dječijih tijela razbacani po snijegu, para sto se iz snijega pusi, ljudi kako trče, matere što padaju, muškarci koji se fataju za glavu, ranjena djeca u snijegu što prestravljeno cvile.

Samo se sjećam da je neko i do mene dotrčao i da su me digli i stavili u kola i vozili a ja mislila – što nije mene, što je djecu. Što nije i mene, je*em li mu sve po spisku, što nije i mene…

Meni nije bilo ništa, rekao doktor – to je šok, od toga se niste mogli pomjeriti, idite kući, lezite, popijte nešto za smirenje ako imate. I ja se vratim kući pješke, onako sva mokra, krvava i raščupana i prvo što je bilo ugledah sebe u ogledalu kad otključah ulazna vrata. Samu sebe nisam prepoznala, ja mislila to neko drugi iza mene na vratima. Dugo mi je trebalo da se na samu sebe naviknem i prepoznam lik u ogledalu k’o sebe, taj odraz u ogledalu na mene više nije ličio, pa ni kad bih nasilu usne razvukla u osmijeh.

Mene bilo stid što sam ostala živa, mene bilo stid što mi geler nije ni odjeću poderao, mene bilo stid što se onda nisam mogla sama ni pomaći pa ljudi mislili da sam ranjena, mene bilo stid što mi ništa nije bilo.

Ti si ranjena za života, rekao mi je ovaj holandski doktor, pa i jesam jer ih sanjam, sanjam ih kako se sankaju i vrište i smiju i pretiču jedni druge i grabe male radosti života u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj državi, na nekoj drugoj planeti, među nekim drugim bićima.

Sanjam matere i njihova lica i mogu ti reci da nema tog užasa na licima ni na jednoj umjetničkoj slici il` fotografiji, samo meni pred očima dan i noć. I nema tog krika k’o krika matere, i to da ti kažem.

Sanjam snijeg, samo snijeg, sve bijelo oko mene i onda samo počne snijeg da rozi, pa da tamni sve više i više i onda u snu trčim po tom krvavom snijegu, ne znam ni gdje trčim al` ne mogu da pobjegnem.

Sanjam ih, sve ih sanjam. Tako bih voljela da mogu prestati da sve vidim i čujem i u snu i na javi, a kad god to pomislim, stomak me zaboli od stida i krivice. Doktor kaže – vama bi bilo najbolje da se preselite negdje gdje nema snijega, a ja mislim – Eee, moj doktore. Meni bi bilo najbolje da me nema il` barem da pamćenja nemam.

Kaže on meni i – vi morate oprostiti, to je jedino rješenje, ma mal` ga nisam štosom opalila kad mi je to rekao. Čuj oprostiti, kako bolan iko može to da im oprosti? Rekla sam mu – oprostiti znači razumjeti, a razumjeti znači opravdati, a ovo se doktore opravdati ne može, ovu im krv nikad neću s ruku i savjesti oprati. Nikad, prenosi portal “Doznajemo“.


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
Na vrh