Uprkos činjenici da će 14. maja biti pet godina od nezapamćene prirodne nepogode, situacija se nije pretjerano promijenila. Ekipa “Avaza” posjetila je jučer Željezno Polje, gdje smo zatekli scene poplavljenih i devastiranih kuća, preplašene i zaboravljene mještane, baš kao da se sve i dogodilo jučer.
Posljedice prirodne katastrofe nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Brojna sela su iseljena, a dosta je i onih koji ni do danas nisu dobili nikakvu pomoć. Među njima je i Senija Hodžić, koja kroz suze prepričava sve ono što je pretrpjela tokom poplava.
– Odnijelo nam je plastenk, pola dunuma zemlje, poplavilo kuću. Pet godina je prošlo, nikada nisam nikakvu pomoć dobila, niti me ko pita kako sam. Stalno sam pod strahom, pogotovo ako su veće kiše, izađem, obilazim, gledam i plašim se najgoreg. Iako je prošlo pet godina, ne prođe noć da ne sanjam poplave – govori ona.
Osim materijalne štete, Hodžić je nakon poplava izgubila i supruga. Sve ono što su preživjeli, kaže, ostavilo je posljedice po njegovo zdravlje.
– Poslije poplava, suprug je dobio udar na poslu. Sve to mu je teško palo i nije mogao izdržati. Kada mu je odnijelo kuću od majke i brata, to ga je dotuklo. Vjerovatno strah i stres… Sada sam ostala sama da se borim– govori, kroz suze, Hodžić.
Ništa bolja situacija nije ni kod Nedžije Hodžić, koja je u majskim poplavama izgubila dvije kuće, ali i, kako nam priča, svoje zdravlje.
– Voda mi je odnijela dvije kuće što sam imala, ali, eto, napravili su mi jednu, da imam gdje živjeti s djecom. Nije kao naša, ali sklonili smo se. Gledati kako vam voda odnosi dvije kuće, ostavi trajne posljedice dok ste živi. Meni je utjecalo i na zdravlje, od tada imam visok pritisak i nikada neću biti kao prije – govori Hodžić.
Mještani Željeznog Polja ne kriju da ih u gluha doba noći probudi kiša, obuzme ih jeza, izlaze obilaziti svoje kuće i tako iznova preživljavaju horor. Ne kriju da su u strahu i zbog najavljenih padavina i mogućih poplava.
Nedžija Hodžić pobjegla je sa svojom djecom u Žepče, gdje provodi deset dana, dok se situacija ne smiri. Potom se vraća u Željezno Polje, žive u komšijinoj kući, dok nisu dobili svoju.
– Sad će 14. maj, taj kobni dan, voljela bih ga prespavati, ali, nemoguće je. Više nikada neću biti bez straha, ali, šta ću, mora se tako živjeti. Šta je kome suđeno, mora deverati i tako je – kaže Hodžić, prenosi “Avaz“.
