BiH

Majci rečeno da je umro pri porodu, a on se nakon 30 godina pojavio na njenom pragu u Bijeljini

Stotine roditelja iz zemalja bivše Jugoslavije, najviše iz Bosne i Hercegovine i Srbije, već godinama tragaju za svojom djecom. Riječ je o novorođenim bebama kojima se poslije rođenja gubi svaki trag.

Bebe - Večernji.hr

Advertisements

Riječ je o novorođenim bebama kojima se poslije rođenja gubi svaki trag. Sumnja se da je u posljednjih 50 godina iz Srbije i BiH nestalo više od 10.000 beba. Priča svih roditelja je manje-više ista, piše Vecernji list BiH... Trudnoće su bile uredne. Djeca su rođena na termin ili malo ranije. Majke su čule plač. Primalje su ih odnijele okupati da bi ujutro majkama bilo priopćeno kako su im djeca mrtva. Bez daljnjih objašnjenja, otpusnog pisma i tijela djeteta, majke bi bile upućene kućama. Kada bi tražile tijelo ili mogućnost da vide dijete, uglavnom su dobivale nesuvisle odgovore, poput toga da je beba već pokopana ili da ju ne mogu vidjeti. Majkama nikada nije rečeno ni gdje su im djeca navodno pokopana, što im daje sumnju da su još živa. Nerijetko se radilo o blizancima te bi jedno dijete dali roditeljima, a za drugo bi liječnik ili babica tvrdili da je umrlo nedugo nakon rođenja.

Naime, Facebook grupi “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe” gotovo svakodnevno se javljaju majke koje traže svoju djecu. Uvjerene su da su ta djeca živa, odnosno žrtve organiziranog kriminala koji se prije tridesetak, četrdesetak godina odvijao preko BiH i Srbije. Dokaz da bi njihova uvjerenja mogla biti opravdana slučaj je iz Zenice gdje se dijete, koje je navodno umrlo, pojavilo kod bioloških roditelja nakon više od 30 godina. Hanas Kovačević, jedan od osnivača spomenute Facebook grupe “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe”, tvrdi kako su navodno preminula djeca teška tema. “To su i jako teške potrage jer onaj tko traži treba poduzeti određene radnje da bi se nešto saznalo. Znam za slučaj navodno preminulog djeteta u zeničkoj bolnici. Riječ je o dječaku rođenom 1980., koliko se sjećam.

Taj nestali dječak pojavio se u Bijeljini kod svoje biološke majke, a inače živi u Australiji”, objašnjava Hanas. Mjesto rođenja Sydney Ističe kako dječak, odnosno sada već odrastao muškarac, nije želio izlaziti u javnost s pričom, kao ni njegova biološka majka. “Rekao je da ti njegovi ‘roditelji’, uz njega, imaju još dvoje djece koja imaju istu sudbinu kao i on, tj. ‘umrla su po rođenju’. Zanimljivo je da u svim dokumentima tog, već sada odraslog, čovjeka piše mjesto rođenja Sydney, a prva adresa boravka po rođenju je, koliko se sjećam, Vareš, što nema logike ni zdravog razuma, ali to je u to vrijeme, čini mi se, bilo normalno”, nastavlja priču o ovom slučaju Kovačević. Dodaje kako su se i knjige rođenih i umrlih u to vrijeme krivotvorile, što dodatno otežava potragu.

“Znam za slučaj djeteta iz Konjica koje je sa svojih devet mjeseci starosti iz Konjica prebačeno u Sarajevo na liječenje, to je bilo 1966. godine. Nakon mjesec dana boravka u bolnici kontaktirali su roditelje da dođu po dijete jer je izliječeno. Otac je došao nakon dva dana u bolnicu po dijete i tu su mu rekli da je isto preminulo, ali nigdje groba nije bilo. Prošle godine sestra toga djeteta otišla je u matični ured provjeriti broj iz rodnog lista te je u toj knjizi na tom broju stajalo prazno mjesto, kao da nije nikada ni rođen”, kaže Kovačević, naglašavajući kako su to teške potrage zbog kojih nerijetko dobiva i prijetnje te upozorenja. Koliko se može vidjeti po potragama u spomenutoj Facebook grupi, najviše slučajeva navodno umrlih beba zabilježeno je u zeničkoj i sarajevskoj bolnici te u Beogradu. Uz spomenutu Facebook stranicu, rodbina nestalih beba svoje priče iznosi i na stranici Ukradenebebe.org, kojoj se u očaju pridružuju majke, očevi, sestre, braća iz cijele Europe.

Pričaju jedni drugima priče o nestancima ili iznenadnim smrtima beba. Muris Demirović obratio se na objema stranicama u nadi da će pronaći svog brata blizanca. Blizanci Demirović rođeni su u svibnju 1991. u Tuzli te su bez znanja roditelja, a zbog navodnih problema s disanjem, prebačeni u beogradski Institut za zaštitu majke i djeteta. Tamo su bili dvadesetak dana, a roditeljima je javljano da su dobro. Sve dok jednom nisu dobili obavijest da je jedna beba umrla.
- Moji roditelji nikad nisu dobili dokumentaciju, smrtni list, nikad nisu saznali gdje je pokopan moj brat – ističe Muris. On se povezao s Udrugom roditelja nestalih beba u Srbiji, koja uz pomoć Vijeća Europe iz Strasbourga tjera srbijanske vlasti da konačno donesu zakon o nestalim bebama.
Muris je išao u beogradsku bolnicu, pogrebna društva. I dobio potvrdu svojih sumnji.

– Na potvrdi piše da od 22. svibnja do 22. lipnja 1991. godine ni na jednom beogradskom groblju nije pokopana nijedna muška beba s prezimenom Demirović – kaže Muris. Tuzlanska bolnica veže se i uz još jedan slučaj nestalih beba, blizanaca bračnog para Dragice i Gorana Plauca, koji su uvjereni da njihove bebe, rođene u ljeto 1993., nisu umrle nego ukradene. Iz tuzlanskog Kliničkog centra, međutim, tvrde da nikad nisu bili predmet istraga u slučaju nestanka beba. – U službenim evidencijama zabilježen je jedan zahtjev za izdavanje medicinske dokumentacije, koji su podnijeli roditelji koji su sumnjali u utvrđeni uzrok smrti njihova novorođenčeta – navode iz UKC-a Tuzla.

Traganje za sinovima – Dok god budem živa i imala posljednju kap krvi, tražit ću svoje sinove. Znam da su živi i sva dokumentacija koju posjedujem upućuje na to da su mi ukradeni, a ne umrli, kako to tvrde u Urgentnom kliničkom centru (UKC) u Tuzli, gdje sam 5. kolovoza 1993. godine rodila dva živa dječaka – tako počinje potresna životna priča Dragice Plauc (52) iz BiH, koja godinama uzaludno traži svoje sinove jer joj nitko nije ponudio valjan dokaz da su umrli. – Rodila sam dva živa i zdrava sina. S obzirom na to da su bili blizanci, liječnici su rekli da moraju ostati dva-tri sata u inkubatoru. Od tada im se gubi svaki trag.

Sve ove godine tragala sam za svojom djecom i doznala sam da su živi i prodani nekome u Ameriku. Molim sve da mi pomognu da pronađem svoju djecu – očajno je za medije prije nekoliko godina izjavila majka. Kucala je na mnoga vrata, tražila je odgovore, svi su je odbijali, pa i institucije koje bi trebale štititi pravnu državu i ustavno uređenje. Rekli su joj da je slučaj zastario. Zato je obitelj Plauc odlučila sve prijaviti kao ratni zločin, i to svim međunarodnim institucijama, uključujući Međunarodni sud za ljudska prava. Uvjereni su da je riječ o krađi djece. Dragica je 5. kolovoza 1993. rodila dječake na Ginekološko-akušerskoj klinici Kliničkog centra Tuzla. – Bebe su pri porođaju bile toliko glasne i plakale su, a dr. Boro Kuprešak mi ih je stavio na prsa.

Nekoliko minuta kasnije odnijeli su ih na kupanje i odijevanje. Vratili su ih nakon nekoliko minuta odjevene te sam ih podojila. S obzirom na to da je bio rat, sve rodilje su nakon porođaja s djecom puštali kući – kaže Dragica. Nastavila je kako je oko devet sati istog dana dobila otpusnicu da ide kući s djecom. Roditeljima ništa nije upućivalo na tragični scenarij koji je uslijedio. – Čekala sam blizance petnaestak minuta, a medicinska sestra rekla je kako je liječnik rekao da dječaci moraju na sat ili dva u inkubator, ali da se ne brinem jer su dobro – prisjeća se Dragica za 24 sata i dodaje da je htjela razgovarati s liječnikom, ali joj to nisu dopustili.

– Rekli su da ne mogu vidjeti djecu, da idem kući i za dva sata da nazovem. Tako sam i učinila. Kad sam nazvala, sestra je ponovila da se ne brinem, da su dječaci dobro, ali da liječnika trenutačno nema – govori očajna majka. Zvala je još nekoliko puta toga dana. Liječnik ni jedanput nije bio slobodan. Poručili su joj da nazove idući dan. Poslušala je, ali bezuspješno. Liječnika ni sutradan nije bilo. – Medicinska sestra mi je oko 18 sati toga dana hladno preko telefona rekla da su moja djeca umrla i spustila slušalicu – govori. Pomislila je da je riječ o pogrešci, pa je sa suprugom Goranom (57) požurila u bolnicu. Kaže da im nisu dali da vide djecu, nego su ih predstavnici osiguranja i naoružani pripadnici Armije BiH izgurali van.

Armija je držala bolnicu i cijelu okolicu pod kontrolom. Dragica kaže da im vojnici ni idućeg dana nisu dali ući u patologiju i vidjeti mrtve dječake. Poznanik, koji je radio na patologiji, rekao im je da na patologiji nema nikakvih umrlih beba nego samo poginuli branitelji. Dragica i Goran kažu da više nisu mogli prići nijednoj javnoj ustanovi, osobito bolnici, pa su još više počeli sumnjati da su djeca ukradena. Dragica je svaki dan odlazila u bolnicu. – Sjela bih na pod i nisam htjela izići, a iz osiguranja bi me iznijeli. Čak su me šutali nogom – kaže kroz plač Dragica. No, prije tri godine za roditelje je uslijedio novi šok. Iz inozemstva su u rodnu Tuzlu došli prvi put u deset godina. Otišli su do matičnog ureda kako bi izvadili rodne listove sinova. – Bez ikakvih problema izdali su rodne listove za dječake s imenima Dragan i Zoran, koje im mi nismo dali. U rodnom listu upisano je i pogrešno prezime Planc, kao i vrijeme rođenja mojih sinova. Jedan od zaposlenika u uredu bezobzirno je upitao zašto sam došla tražiti djecu 20 godina nakon što sam ih ostavila.

Pala sam u nesvijest. Svoju djecu nikad nisam ostavila niti ću ih ostaviti – rekla je majka, koja ima i tri kćeri – Tanju (36), Danielu (32) i Maju (13). Jednojajčani blizanci Biba Merić rođena je u Sarajevu u bolnici Jezero 23. srpnja 1981., zajedno s bratom blizancem, za kojeg liječnici tvrde da je umro. “Moj brat i ja bili smo isto jednojajčani blizanci na iznenađenje i liječnika Djukića koji je porodio moju mamu jer je njegov komentar bio da je rijetkost da budu jednojajčani blizanci različita spola”, piše na spomenutoj Facebook stranici Biba. Ističe da su obje bebe rođene zdrave, da bi po izlasku iz bolnice njezinoj majci bilo rečeno da muška beba mora ostati dan-dva u bolnici. “Naravno, kao i svaka majka ne znajući što će se dogoditi, potpisala je i beba je ostala, iako uvijek govori da se vidjelo kako je zdrava i vesela beba. Nije se moglo primijetiti da joj nešto nedostaje, dva dana nakon izlaska iz bolnice mami su priopćili da je beba umrla iako su u ta dva dana govorili da je beba dobro i da napreduje. Na majčin zahtjev da vidi mrtvu bebu dobila je odgovor da bude sretna jer ima mene i da ga ne može vidjeti jer oni bebe šalju odmah na Medicinski fakultet da se studenti obučavaju”, nastavlja priču Biba. Naglašava da su je kući poslali bez ikakva papira, dijagnoze ili potvrde o smrti.

“Naravno, u strahu da i mene ne izgubi, posvetila se meni i nije imala podršku da nastavi tragati za svojom drugom bebom. Isti scenarij dogodio se i 1984. kad je rodila mog mlađeg brata. Došao je liječnik s istom pričom da beba mora ostati zbog nekih komplikacija, samo što ga ovog puta mama nije htjela ostaviti i, naravno, njemu nije ništa bilo, bio je zdrava beba”, kaže Biba. Tvrdi da je to njezinoj majci samo potvrdilo sumnju da je i prvo dijete, za koje je rečeno da je mrtvo, ustvari živo, odnosno žrtva afere prodaje beba. Kupljen u Srbiji Nadica Stanojević već godinama traga za sinom. U tekstu koji piše u Facebook grupi “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe” navodi kako je rođen 7. listopada 1994. u Požarevcu, ali je isti dan prebačen na liječenje u Institut za majku i dijete u Novom Beogradu. “Uredno je upisan imenom i prezimenom u matičnu knjigu rođenih u Požarevcu, gdje je dobio kasnije i svoj JMBG. Nakon mjesec dana liječenja 8. studenog proglašavaju ga preminulim i upisuju u matičnu knjigu umrlih (samo prezimenom Stanojević, N. N. jer mu ime nije bilo upisano po papirima na Institutu) u Novom Beogradu. Međutim, problem nastaje s miješanjem datuma rođenja u Institutu gdje se, po dokumentima, rađa i 8. studenog”, priča ova majka koja ne gubi nadu. Ističe da je njezin sin sa svojih 18 godina dobio poziv za vojsku i rješenje o upisu u birački popis. Nijedna služba u Požarevcu nije dobila bilo kakvu obavijest o upisanoj smrti. “Sin se zove Stanojević, Ilija, od oca Rajka i majke Nadice iz sela Prugova, nedaleko od Požarevca. Bila bih zahvalna svima ako mi netko može pomoći oko otkrivanja istine gdje je i na kojoj adresi. Institut kaže da je gradska kapela Beograd odradila pogreb, a ta ista kapela pismeno tvrdi da nema nikakav podatak ni dokument o mom djetetu”, zaključuje Nadica. Maja Vranjković traga za bratom koji je navodno umro u bolnici u Zenici. Naime, njezin brat i sestra, blizanci, rođeni su u Zenici 20. lipnja 1968. “Mama je čula da plaču i vidjela ih oboje.

Nakon dva dana rekli su da je muška beba umrla, a sestra da je živa. Mami nisu pokazali ni dali neki papir da je dijete mrtvo. Samo su joj rekli da ima puno djece kući i da se o njima brine. Moja sestra osjeća da brat nije umro”, kaže Maja. Ovakvih i sličnih priča u spomenutoj Facebook grupi navedeno je na 10-ke, svi oni vjeruju kako su njihovi najbliži živi i zdravi te pozivaju tadašnje djelatnike bolnica u kojima su djeca navodno umrla da jave ako imaju bilo kakva saznanja o njihovim sudbinama. Srbijansko pravosuđe ima oko 1000 predmeta o krađi djece. Nisu ih procesuirali jer su slučajevi zastarjeli. Većinom se radi o djeci rođenoj 70-ih i 80-ih godina. Nedavno je i jedan Danac doznao da su ga roditelji kupili u Srbiji gdje je i našao biološke roditelje. I Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu prije godinu dana presudio je da Srbija mora platiti 10.000 eura odštete Zorici Jovanović. Njoj nikad nisu dali čvrste dokaze da je njezin sin umro nakon rođenja 1993, prenosi vecernji.ba.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh