BiH

NA -27°C, U RUPI DUBOKOJ 10 METARA KOD MOSTARA, PUNIH 7 DANA PROVELE SU SESTRE ŠIMA I DRAŽENKA: UMIRALE SMO OD GLADI I BOLOVA

Sestre Šima (18) i Draženka Čuljak (17) preživjele su pad u 10 metara duboku provaliju u kojoj su provele sedam dana na temperaturama koje su padale do -27 stepeni Celzijusovih.

sestre-mostar-provalija-

Advertisements

Po motivima njihove nevjerovatne priče snimljen je film koji je nedavno premijerno prikazan, piše “Hayat.ba“.

Sestre kažu da su dok su gledale film, iznova proživjele svoje najteže životne trenutke.

– Bile smo gladne, i u bolovima… Ali, šta da radiš? Nakon nekog vremena to prestaneš da osjećaš – prisetila se Draženka.

Njihova priča započela je šestog januara 1985. godine. Snijeg je zatrpao brda oko Mostara, a temperatura je pala daleko ispod nule. Sestre su se oko 14 sati zaputile iz Bogodola prema Širokom Brijegu, odakle su planirale autobusom da odu u Mostar gdje im je radila majka Radica.

Trebalo je da joj pomognu oko farbanja školskih prozora i čišćenja hodnika za vrijeme zimskih praznika. Njihov otac Marko ostao je u rodnom selu bez telefona i struje.Budući da autobusa nikako nije bilo, odlučile su da krenu pješke.

Hodajući po snježnoj mećavi upale su u duboku provaliju duboku oko deset metara.Neuspješno su pokušavale da izađu iz jame grebući noktima po ledu. Na sebi su imali samo tanke jakne i smrzavale su se pa su se priljubile jedna uz drugu da bi se ugrijale.

– Nismo ni trenutka mislile na smrt, nikad nismo gubile nadu. Cijelo vrijeme smo mislile da će neko doći i spasiti nas. Ta nas je nada održala – ispričala je mlađa sestra.


Uvukle su se u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, na kojem nije bilo snijega. Legle su, Dražena je glavu stavila na Šimina koljena i obratno, a jakne koje su nosile iskoristile su da pokriju glave.

Tako su zaspale prve noći. Temperatura je tih noći padala i do 27 stepeni ispod nule. Ubrzo su shvatile da moraju što duže ostati budne kako bi imale ikakve šanse za preživljavanje. Molitvom i razgovorom držale su jedna drugu budnom.

Nisu imale ni hrane ni vode, samo nekoliko žvakaćih guma. Jele su snijeg.Njihova želja za životom bila je ogromna, a i mislile su da bi njihova majka umrla od tuge za njima.U trenucima očajanja brinulo ih je zašto ih niko ne traži.

Njihove iscrpljene urlike nakon nekoliko dana čule su lokalne pastirice, koje su se, međutim, zbog straha i sujeverja, pravile da ništa nisu čule.

– Hrabrile smo jedna drugu – Hajde da sad pjevamo, hajde da se molimo… Nemoj sada biti tužna. Nikada nismo bile u isto vrijeme psihički loše. Kad bi jedna bila dole, druga bi bila gore – prisjetila se.

Na izmaku snaga molile su se, a onda je Draženka čula lavež pasa. Ni sama nije bila sigurna da li je to stvarnost ili halucinacija. Posljednjim atomima snage uspjela je povikati ‘upomoć’, piše Kurir.

Razmišljale smo da smo mlade, ništa nismo vidjele od života. Bilo je nemoguće da umremo.

Trinaestog januara Drago, Krešo i Rade Ćavar krenuli su u lov. Kad su se primakli jami, začuli su nešto iz rupe. Vrtjeli su se u krug, ali nisu ništa vidjeli. Mrak se spuštao i lovci su otišli do prvih kuća i tamo ispričali što su čuli.

Kad su to potvrdile i pastirice, vratili su se na mjesto gdje su ponovno čuli zapomaganje.

Prvi se u jamu spustio Drago i vidio dva promrzla, crna, gotovo beživotna ženska tijela. Izvukli su jednu pa drugu iz jame pa ih iz Širokog Brijega hitno prevezli u bolnicu u Mostaru.Kako tada nisu imali telefon njihov otac je mislio da su kod majke u Mostaru, a ona je mislila da nisu niti krenuli prema njoj zbog velikog snijega.

Iako se u početku činilo da sestrama nema spasa, u bolnici u Beogradu odlučili su da da im objema treba amputirati noge. To ih je spasilo i uspjele su da se oporave.

Obje se preselile u KanaduNjihova nesreća im je, kažu, pokazala da je život kratak i naučile su da ga još više cijene. Dobile su drugi pogled na sve.

Sve je nakon nesreće krenulo pozitivno. Podrška svih ljudi bivše Jugoslavije u to vrijeme jako nam je pomogla, i finansijska i emotivna.

Sestre Čuljak imale su sreću u nesreći i nakon amputacija nisu morale na terapiju niti imaju ikakve zdravstvene poteškoće.

1990-ih su se obje preselile u Kanadu gdje su osnovale porodice i zaposlile se. Otad žive život punim plućima.

Draženka redovno ide u teretanu, na treninge krosfita, rekreativno se bavi nordijskim skijanjem, profesionalno trenira veslanje te je 2013. na SP-u u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade.

Obje sestre uživaju u ronjenju, plešu, a Šima je zaljubljena u vožnju motociklom.

O njihovom životu s protezama prilog je snimila i kanadska televizija.

– Život je ono što sam napraviš, ne ono što ti se dogodi. Neizmjerno sam zahvalna što su nas lovci spasili i što smo dobile priliku živjeti ovaj život i što se on nije prekinuo s tih 16 godina – priča Draženka.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh